Mračna ljepota savršenog trenutka

Robert Smith, The Cure
The Cure su u Zagreb stigli s epitetom jednog od najvećih rock bendova na svijetu i jednim od najvažnijih ikada (Matija Habljak / Pixsell)

Kada je prije godinu dana na SP-u u Rusiji hrvatska nogometna reprezentacija nakon prolaska grupe iz utakmice u utakmicu grabila dalje da bi na kraju posustala tek u finalu od Francuske, bezbroj puta su mi u tih mjesec dana na pamet pale dvije moje najveće mladenačke želje – da The Cure svira u Zagrebu i da Hrvatska postane svjetski prvak u nogometu.

I to tim redoslijedom.

No, tih posljednjih gotovo 30 godina stalno sam bio puno bliže tome da mi se ispuni ova druga želja jer se Robert Smith i društvo – osim koncerta u Ljubljani davne 1989. godine i nastupa od tri pjesme sredinom 90-ih u Puli na jednom pomalo bizarnom festivalu – nisu pojavljivali u ovim krajevima.

Ipak, u srijedu 26. lipnja 2019. godine, preda mnom skučenom u prvim redovima na INmusic festivalu na zagrebačkom jezeru Jarun, s Tinom i Deanom, prijateljima koji me prate već gotovo 30 godina kroz život, alfa i omega tog benda, Robert Smith, moj neprikosnoveni heroj iz mladosti, izašao je na pozornicu – po običaju, posljednji od članova benda.

Publika u deliriju

Iako i nisam obožavatelj festivalskih nastupa, The Cure je već ranije tražio od organizatora da sviraju dulje pa nisam sumnjao da će vremenski odraditi klasični The Cure koncert – otprilike dva i pol sata.

Trajao je i duže jer je u jednom trenutku usred pjesme zakazao razglas ili napajanje strujom, pa je bend produžio svirku.

U dijelu kad je zakazao razglas, dečki se nisu smeli i udarili su mali unplugged ‘jam session’, dok razglas ne proradi, a publiku u deliriju ništa nije zasmetalo, nego je A Night Like This do kraja dovela praktički sama, na očito oduševljenje benda.

Set lista kao da me Smith zamolio da je ja napišem – uz neke od najvećih hitova poput Just Like Heaven, Pictures of You ili Close to Me, a sa svečanim otvaranjem pjesmom Plainsong, s kojom kreće putovanje kultnim albumom Disintegration, tu su bila i neka od njihovih najboljih većih ili manjih remek-djela, presjek karijere duge 40 godina – set lista prepuna pjesama poput A Forest, M, From the Edge of the Deep Green Sea ili Disintegration, zbog kojih se jednom jedan novinar uglednog svjetskog glazbenog časopisa zapitao: Kako je moguće da tako mračan bend puni i stadione?

Odgovor se mogao dobiti i u sparnu ljetnu noć u Zagrebu.

The Cure, točnije rečeno Robert Smith, naime, vozili su od početka karijere po svom ‘kolosijeku’.

Generacije na okupu

Umjesto praćenja trendova, oni su stvarali svojim prepoznatljivim pečatom vlastite, posve drukčiji od svih izvršili su golem utjecaj na glazbu i druge glazbenike, ne libeći se pritom da, primjerice, kroz Robertovu gitaru sviraju rif iz She's lost Control od mojih drugih junaka, Joy Division.

Tako su u Zagreb stigli s epitetom jednog od najvećih rock bendova na svijetu – i jednim od najvažnijih ikada.

A nedavni ulazak u Rock and Roll Hall of Fame pritom uopće nije najveći dokaz toga.

Dokaz je bio oduševljenje čitavih generacija, vrlo mladih ljudi i onih u dosta kasnijim godinama, koji su činilo mnoštvo od nekoliko desetaka tisuća ljudi, od kojih su mnogi zajedno sa Smithom otpjevali gotovo 30 pjesama.

Dakle, u Zagrebu se u srijedu navečer okupila gomila ‘kjurovaca’ jer The Cure je jedan od bendova koji u svakoj generaciji već desetljećima stvaraju čitavu vojsku fanova.

Mračna i teška estetika

Smith svojim glasom, koji mnogi smatraju najprepoznatljivijim i najposebnijim na glazbenoj sceni, a cijeli bend svirkom zbog koje imaju reputaciju jednog od najboljih live bendova na svijetu, pletu mrežu iz koje se gotovo nemoguće iskobeljati kada se ‘zalijepiš’.

No, ljepota i estetika The Cure je mračna i često teška. Ljepota je ionako često povezana s uništenjem, propašću, unutarnjom krizom, lomljenjem svijeta, padom, pa i groteskom – možda otuda Smithova prepoznatljiva šminka i natapirana kosa, cijeli taj ‘freak show’, kao u video spotu za pjesmu Never Enough koja je, treba li reći, u Zagrebu također odsvirana.

Za pravog su ‘kjurovca’ onda i dojmovi takvi – mračna ljepota izaziva osjećaj sjetnog ushita.

Kada sam se zakačio na The Cure, nisam razmišljao da Smith ima već 30 godina. I tako je nedavno on navršio 60, a klinac koji se u tu mrežu zapleo sada je debelo u petom desetljeću života.

I još uvijek pokušavam, kao likovi u Sartreovoj “Mučnini”, pronaći i doživjeti one ‘savršene trenutke’, zamrznuti sebe u vremenu s onim što smatram svojom biti života, koja je uvijek estetska, i boriti se istovremeno s ‘ljepljivom’ i nepodnošljivom ‘naprostošću’ egzistencije.

Potraga ne prestaje

Smith malo komunicira s publikom. Za ono što je u Zagrebu pričao, može se čak reći da se raspričao. The Cure s publikom komunicira mračnom estetikom svoje glazbe, Smithovim melankoličnim glasom, osjećajima koji se prelijevaju kroz pjesme i vjernost i poštovanje prema svojoj publici, kojoj maksimalno pokušavaju dati ono po što je došla.

Možda zato često osjećam da Smith pokušava ili čini isto što i ja. Ili ja isto što i on.

Kako god okreneš, možda je preuzetno reći, ali ne bi bilo čudo – uz njegovu sam glazbu odrastao, intenzivno je slušajući kroz sve faze i sve do danas.

Uz njegovu glazbu sam osjećao i emotivno sazrijevao – barem se nadam da jesam sazrijevao. Uz njega sam izgradio svoje stavove prema životu, ljudima, društvu i njegovim pojavama, svoj sustav vrijednosti, kriterije ove i one vrste za ovo ili ono.

No, čovjek uvijek nešto i još traži, dok je živ, koliko god godina bilo iza njega. Potraga nikada ne prestaje.

Nije loše za jedan život

Ako sam u nešto siguran, to je da i Smith i društvo čine isto. A onda smo na neki skriven i dalek način, nesvjesno naravno, nekako bliski na tom putu.

I tako sam se četvrti puta našao na nastupu The Cure, ali ovoga puta su Robert Smith, Simon Gallup, Roger O'Donnell, Reeves Gabrels i Jason Cooper, nažalost ne i neki drugi, raniji članovi benda, nastupili u mojem Zagrebu i sve što sam ikad uz njihovu glazbu doživio i osjetio, ovoga puta se otjelotvorilo i preplavilo i mene i sva ona mjesta i ulice grada kroz koja posljednjih 30 godina prolazim sa svime što sam od Roberta i svih koji su ikada svirali u The Cure dobio.

Jednom treći i jednom drugi na svijetu u nogometu. Još nismo prvaci.

Ali The Cure je svirao u Zagrebu. To je bio savršeni trenutak.

Kad sve zbrojim, nije loše za jedan život. Uopće ne. Upravo suprotno.

Izvor: Al Jazeera