Može li obična kesa jabuka promijeniti svijet?

Fotografija koja je na Facebooku izazvala lavinu komentara (Facebook / Screenshot)

Kad Norvežanima voćnjak donese previše plodova, oni ih postave tako da se prolaznici mogu poslužiti.

Biti human ljudska je odlika, a dijeliti ono što posjeduje ona je magična karakteristika koja čovjeka razlikuje od svih drugih bića. Podijeliti, pomoći, ustupiti posjed koji je čovjek stvarao govori i o karakteru darivatelja, jer i u svetim knjigama svih monoteizama milosrđe se ističe kao posebano blagotvoran osjećaj. Jer, onaj koji je sposoban odreći se materijalne stečevine razumije kako je duhovno i spritualno važnije od materijalnog i prolaznog.

Gest jedne potpuno nepoznate Norvežanke, zabilježen fotoaparatom vjerovatno slučajnog prolaznika, zorno govori da se dobri ljudi rađaju svugdje, a da je osjećaj da se treba odricati u korist nepoznatih, slučajnih ili onih koji sebi nešto ne mogu priuštiti, više ukorijenjena karakterna osobina, a ne proizvod odgoja i obrazovanja.

Usporedba s Balkanom

Kultura dijeljenja ličnog posjeda snažno je usađena u sve zajednice obilježene izvornim zakonima abrahamovskog monoteizma pa su milosrđe i sadaka dio svjetonazora svakog istinskog jevreja, kršćanina ili muslimana, a nagon za trgovinom i industrijskom preradom svijest koja je došla naknadno, s pojavom racionalnosti i kulture sticanja. U svijetu u kojem se sve mjeri profitom jednostavan i human gest Inger Garas izazvao je isprva zbunjenost i čuđenje, a onda divljenje koje je malo ko očekivao.

I komentari koji se šire društvenim mrežama ističu tu neobičnost njenog gesta objašnjavajući je kulturnim običajima podneblja, a posebno su zanimljivi oni koji porede običaje norveške provincije sa današnjom bosanskom i balkanskom stvarnošću.

Za Norvežane je višak, kako se tvrdi u citatu na početku teksta, nešto što se treba podijeliti sa svijetom, a nikako nešto što treba ostati da istruhne i propadne, jer nepoznati pisac facebook komentara u aljkavosti i nemarnosti balkanskog čovjeka vidi jedan neobjašnjiv stav pasivnosti. Zato se bolje malo potruditi i prikupiti višak plodova i iznijeti ih na avlijsku ogradu, jer nikada ne možete biti sigurni kakvom nevoljniku ukusan zalogaj svježe jabuke može biti okrepa, možda više duhovna nego fizička, jer takva jabuka liječi dušu neutoljujući glad.

Zaboravljeni običaji naših monoteizama

Te se poredbe ne zaustavljaju na tom mjestu nego zadiru i dalje i dublje. Na Balkanu sva bi jabuka bez ostatka bila iskorištena za preradu i kako pišu mnogi komentatori bila bi korištena da se od nje pravi žestoko alkoholno piće. Čovjek na Balkanu, povjerovao bi onaj koji čita komentare na facebooku, vjeruje samo u tjelesno zadovoljstvo, površan užitak i razuzdanu zabavu, što nije istina, jer i ljudi tog turbulentnog povijesnog podneblja posjeduju duh, veličanstven i jednostavan istovremeno.

Baš zbog toga godi čitati komentare divljenja koje ispisuju ljudi čije ime i prezime nedvosmisleno govore kako je riječ o Bosancima, Srbima, Hrvatima i Albancima koji su u toj jednostavnoj gesti jedne nepoznate Norvežanke prepoznali nešto s čim se žele identificirati.

Nekada se, može se dalje pročitati, i na Balkanu dijelilo, nekada se i u Jugoslaviji ostavljalo za nevoljnika, nekada se više brinulo o sreći komšije i prolaznika nego o vlastitom komforu i bez obzira s kakvim tonom pisali svoje komentare ti ljudi osjete da su nešto izgubili, nešto što žele da se vrati, nešto što bi njihove živote opet učinilo bogatim i smislenim.

Nestali običaji

A listom su to ljudi koji žive u blagostanju stečenim u muci prilagođavanja koje je došlo nakon pakla rata i progonstva. I dok gledaju tu jednostavnu fotografiju sa kesama jabuka okačenih o drvenu avlijsku ogradu, koju su neki u djetinjstvu možda zvali i tarabe, vjerovatno se pitaju šta se desilo u ljudima da su s toliko zla i mržnje uništavali tako lijepe običaje.

Ta je fotografija i povod da se mnogi njeni gledaoci zapitaju zašto su ti običaji nestali sa našeg podneblja i zašto su na Balkanu ljubomora i zavist postali norma u ponašanju, mjera s kojom se gleda na rad onog koji živi pored nas i čiji posjed izranja iz graški znoja koje svakodnevno roše njegovo čelo.

A kada bi se uspjeli vratiti ili bar približiti izvorima naših monoteizama, iskreno i bez primisli o nekoj skrivenoj dobiti, fotografije kao ova bile bi svakodnevnica i onda bi i facebook i komentari koji se pišu ispod objava bili nepotrebni i besmisleni, a ljutnja zbog onih koji su stekli nepošteno ili čineći neprtavdu bila bi blaža i podnošljivija.

Izvor: Al Jazeera