Piše: Amna Alispahić
Poput groma me pogodila vijest da je neki tamo, anamonaj, nazovi menadžer restorana hotela Bosna na Ilidži, odbio u restoran pustiti grupu osoba sa intelektualnim poteškoćama, bez obzira što su ljudi unaprijed uredno napravili rezervaciju, rekli šta žele, koliko ih ima i šta će da slave. Sve su rekli, samo su jednu, najvažniju stvar zaboravili reći. Zaboravili su reći da su oni, eto, osobe sa intelektualnim poteškoćama!
Nije se čovjek susret'o, ne zna, prep'o se, zgrozio. Ma ne bi se on možda ni zgrozio toliko, nego eto, nije znao, nije se susret'o, iznenadili ga, šokirali. A kako i neće?
“Retardirani”, a nešto bi da slave. “Invalidi”, a veselili bi se. I to u njegovom restoranu. Kud baš da nađu njegov restoran, pored tolikih drugih, što niču na svakom koraku! A može bit i da teško pričaju, može bit da on, ustvari, nije jadan ni shvatio da su oni došli po izvršenoj rezervaciji!
Može bit mislio da su zalutali, da nešto drugo traže, da su došli koju markicu isprositi, jer šta bi drugo oni i mogli raditi. Da se ne bi možda sportom bavili, jezike učili, djecu pravili? Neeee! Nemoguće je to, prosto nemoguće! Treba čovjeka razumjeti, zamisli da ih je primio, pa oni sjeli za sto, pa naručili hranu i piće, pa se smijali, pa pričali gdje su i šta radili, koju su curu barili. Šuti, ned'o Bog nikome. Pa zamisli još da ih vide naši dragi al-turisti, ili pak koji drugi, koji šakom i kapom plaćaju našu hranu i ljubaznost. Da ih vide, pa da se i oni zgroze, pa da ne dođu više, a menadžer se toliko upinjao da izgradi imidž i sačuva dobar glas. Treba to shvatiti, treba njega, poslovnog čovjeka shvatiti.
Društvo licemjera
Evo, ja shvatila! Shvatila i zamalo umrla zbog onoga što sam shvatila! Shvatila da živimo u društvu licemjera i ubipara, koje niti razumije, niti će ikad razumjeti bilo šta što prevazilazi sjaj novčanice od hiljadu maraka (ako takva postoji, nisam je viđala).
Ljudi koji su izvršili rezervaciju u restoranu hotela Bosna, međutim, teško da će se ikada uklopiti u to i takvo društvo.
Neće, jer im ne da menadžer! Neće, jer im ne daju svi oni koji menadžiraju svoje sitne živote i žive vlastite frustracije. Neće, jer im ne daju oni koji odlučuju o onome što je prihvatljivo i nije prihvatljivo u društvu. Neće, ako društvo ne postane bolje. Ovakvo kakvo jeste, ovo ih društvo nije vrijedno!
A svima vama, tim i takvim, inim, vama koji određujete granice prihvatljivog, kažem:
Ti ljudi, koje je jedan od vas prezreo, samo zato što se ne uklapaju u njegovu viziju poželjnog i dopustivog, ti ljudi žive živote, unatoč takvima kao što ste vi. Rađaju se baš kao i vi, kake u pelene, doje, smiju se, plaču. Baš kao i vas, i njih njihove majke sa puno ljubavi privijaju na svoje grudi i zahvaljuju Bogu što ih imaju.
Ali, za razliku od vas, snažnih i savršenih, oni, mi, eto, imamo određene poteškoće. I za razliku od vas, oni, mi sa svojim poteškoćama uspješno izlazimo na kraj. Školujemo se, iako nam ništa pod milim Bogom u obrazovnom sistemu nije prilagođeno. Hodamo sami, koristimo kolica ili bijeli štap, iako znamo da je naša sigurnost upitna. A upitna je jer ste je vi takvom učinili, jer vaših bijesnih četverotočkaša ima više na trotoarima, nego na cestama.
Čak i voljeti znamo! I ne samo da znamo, nego se nađu i oni koji nas vole, pa kad se sve fino sklopi, zamislite, mi i djecu rađamo! Djecu, koju vi posmatrate sa sažaljenjem, jer im roditelji nisu baš najnormalniji, kao, eto, vi naprimjer, a pritom ne mislite o vlastitoj djeci, o tome koliko su uskraćena za brojna saznanja, jer ste vi takvi kakvi jeste.
Mnogo bih vam još mogla reći o onima koje ste prezreli, ali neću. Oni koji razumiju, razumjet će i bez mene. Oni koji ne žele razumjeti, neće razumjeti nikada.
A mi, prezreni i odbačeni, nastavimo tamo gdje smo stali. Ako ništa, bit će materijala za marketing.
Izvor: Al Jazeera