Oglasi

Moramo li pokazati baš sav jad pa da probudimo empatiju?

Humanitarne organizacije i pojedinci često uz apele za pomoć objavljuju i fotografije osoba kojima je ona potrebna, pa i onda kad za to nemaju odobrenje.
Objavljivanjem fotografija ljudi u potrebi i njihovih dijagnoza, a bez njihovog pristanka, grubo sr narušava i krši pravo na zaštitu ljudskog dostojanstva, piše autoricaAl Jazeera (Ilustracija)

Pandemija korona virusa pored toga što je izazvala povećanu brigu za zdravlje kako kod građana Bosne i Hercegovine tako i cijelog regiona izazvala je i povećanu brigu za osiguranjem svih drugih egzistencijalnih potreba. Globalna zdravstvena kriza gotovo je jednako paralizirala privredu kao i zdravstvene sisteme država pogođenih pandemijom. One kategorije stanovništva koje su i prije širenja virusa bile socijalno ugrožene nažalost, u ovim okolnostima još više su egzistencijalno ugrožene posljednjih mjeseci. Međutim, brojne restriktivne mjere koje su države regiona uvele dovele su da neke privredne djelatnosti posebno stradaju što uzrokovalo da veliki broj ljudi ostane bez posla u vrlo kratkom periodu.

Podaci o broju radnika koja su od perioda pojave pandemije do danas ostali bez posla razlikuju se u ovisnosti od institucija koje daju zvanične podatke, pa je tako broj odjava u entitetskim poreznim upravama znatno veći od broja prijavljenih u entitetskim zavodima za zapošljavanje. Ipak, procjenjuje se da je ukupno oko 30.000 radnika u Bosni i Hercegovini ostalo bez posla. Upitno je na koji način će u ovom periodu mnoge porodice moći osigurati ispunjavanje osnovnih egzistencijalnih potreba uzimajući u obzir sve veći broj novoprijavljenih na evidencije zavoda za zapošljavanje, te činjenicu da je potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u januaru 2020. godine iznosila, za naš standard vrtoglavih, 1.965,96 KM (hiljadu eura).

Prema nezvaničnim podacima broj onih koji koriste usluge više od 20 javnih kuhinja u Bosni i Hercegovini, prije pojave pandemije, bio je veći od 17000. Međutim, organizacije i odgovorna lica koja vode javne kuhinje uputili su niz apela za dodatnu pomoć nadležnim institucijama jer se broj onih koji traže njihove usluge rapidno povećava.

Sve ove okolnosti dovele su do pojačane potrebe za angažmanom mnogih kako institucionalnih, tako i organizacija civilnog društva, koje pružaju razne oblike pomoći socijalno ugroženim grupama stanovništva, kako kroz dijeljenje osnovne humanitarne pomoći ali i drugih posebnih oblika pomoći, te pružanja raznih usluga specifičnih za određene građane starije od 65 godina kojima je sedmicama unazad bilo potpuno zabranjeno kretanje.

Nepotrebno i neopravdano izlaganje javnosti

Društvene mreže ali i tradicionalni mediji preplavljeni su sadržajima u kojima se dijele apeli za pomoć ljudima koji se nalaze u najrazličitijim stanjima potrebe. Proteklih sedmica provođene su, i još se intenzivno provode, mnoge akcije pružanja pomoći, od dijeljenja osnovnih životnih potrepština, maski dezinfekcionih i higijenskih sredstava, lijekova, novca pa sve do tehničke opreme kako bi što većem broju učenika bio osiguran pristup praćenju online nastave.

Nažalost, nerijetko čak i bez loših namjera, oni koji sudjeluju u provođenju navedenih humanitarnih akacija fotografišu i snimaju ljude koji se nalaze u stanju potrebe. Osobe u potrebi, bez obzira na njihovu dob, nalaze se u vrlo neugodnim situacijama upravo u trenucima kada su fotografisane ili snimane. Usprkos tome fotografije i videa, u kojima se najčešće ni na koji način ne štiti identitet tih ljudi, te se potpuno transparentno prikazuju njihova lica, završe na društvenim mrežama koje administriraju neke od humanitarnih organizacija, fondacija i volonterskih grupa, čime se grubo narušava i krši pravo na zaštitu ljudskog dostojanstva.

Mnogi često takve postupke pravdaju tvrdnjama da su ljude kojima su pružili pomoć pitali za dozvolu. Ne mogu se ipak oteti utisku da ljudi koji se nalaze u stanju potrebe i istovremeno u velikoj mjeri ovise upravo od pomoći osobe koja želi napravi fotografije, bar podsvjesno osjećaju obavezu da pristanu na fotografisanje.

Ako se i drugi ljudi ili organizacije žele potaći da djeluju na sličan način ili ako se želi skrenuti pažnja na neku vrlo specifičnu situaciju, moguće je na društvenim mrežama objaviti informaciju o tome bez objavljivanja fotografija, a oni koji su zaista zainteresovani da se uključe u neku akciju mogu naknadno tražiti detaljnije informacije. Oni koji žele ili moraju imati dokaz uručene pomoći mogu zadržati sve fotografije i videa za sebe, za svoje nadređene i donatore. Međutim, takve fotografije ne moraju biti dostupne široj javnosti, posebno ne na društvenim mrežama gdje ih bilo ko može vrlo lako preuzeti i zloupotrijebiti u neke druge svrhe.

Najveće žrtve su djeca

Djeca su ipak najveće i najčešće žrtve u ovakvim okolnostima. Nije rijedak slučaj da se zanemaruje najbolji interes djeteta pri kreiranju i objavljivanju ovakvih sadržaja, posebno kada se dijele njihove tragične sudbine, teško materijalno stanje u kojem žive ili bolest od koje boluju. Ti sadržaji se vrlo brzo dijele po društvenim mrežama, pa se i mediji daju u utrku da dijele takve priče, ne libe se da dijele sve informacije do kojih uspiju doći. U takvim situacijama neophodno je zapitati se koliki je obim trajne štete koji se može nanijeti djetetu čak i ako se u tom trenutku postupa s namjerom da se javnost upozna sa stvarnom situacijom u kojoj se nalazi ili se nalazilo dijete.

Ako je dijete označeno kao socijalni slučaj ili predmet neke humanitarne akcije ono zbog toga može ostati trajno obilježeno što u konačnici može voditi do dehumanizacije. Ono kao takvo postaje glavno lice naslovnica, njegovo se stanje i situacija u kojoj se nalazi obilato komentariše, ta priča se dijeli i onda, nakon nekog vremena, na njegovo mjesto dolazi drugo dijete. S druge strane, one institucije koje su odgovorne i nadležne da nađu dugoročno rješenje, ne samo za to dijete već i svako drugo koje se nađe u sličnoj situaciji bivaju oslobođenje odgovornosti. Frustracije prema sistemu koji se ne bavi problemom tog djeteta usmjere se na komentarisanje po društvenim medijima ali rijetko i na konkretne radnje usmjerene prema nadležnim institucijama.

Činjenica je, nažalost, da oni pozivi na humanitarne akcije, gdje je do krajnjih granica ogoljeno stanje potrebe i nužde neke osobe, gdje je nekada čak objavljena potpuna medicinska dokumentacija, imaju mnogo veći odziv ljudi koji daju donacije, od onih koje se provode u skladu sa standardima očuvanja i stroge zaštite dostojanstva. Moramo se zapitati, šta ako osoba koja je trenutno pristala na javno objavljivanje fotografija i drugih informacija, ne bude željela da za neko vrijeme neko vidi u kakvom se stanju potrebe nalazila? Ima puno pravo da ne želi, posebno kada je riječ o dijagnozama bolesti.

Da li baš moramo vidjeti svaki detalj, svaki jad, svaku nemoć, svaki bol osobe u potrebi, pa da se kod nas probude empatija i solidarnost? To nam je postalo društveno prihvatljivo. Ljudi žele da oni koji se bave bilo kojim oblikom humanitarnog rada baš sve te fotografije i informacije objavljuju. To što se više sažalimo na fotografije i videa gdje se vide uplakani, nemoćni, tužni ljudi, posebno djeca, govori mnogo više o nama koji konzumiramo takve sadržaje. Nažalost još uvijek u većoj mjeri i mnogo prije reagujemo na njih nego na one gdje se očuvalo dostojanstvo osobe u potrebi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.