Sedam godina ti se zabranjuje bilo koja služba povezana s upravljanjem crkvenom imovinom; pet godina ne smiješ javno govoriti o njoj; svaki dan ima da moliš pokajnički psalam broj 50 „Smiluj mi se Bože po milosrđu svojem“ i da izgovaraš litanije Presvetom Srcu Isusovu; pola godine svaki utorak i petak moraš održavati nemrs, a pet godina uplaćivati novac karitativnoj ustanovi što ćeš uplatnicama dokazivati Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Amen!
Otprilike tako, slobodno prepričano, glasi kazna koja nije izrečena nekoj zabludjeloj ovčici koja se zaigrala s prikupljenim milodarima, nego glavom i bradom donedavnom prvom čovjeku Zbora prebendara Miji Gabriću, kojeg se u hrvatskoj javnosti već godinama doživljavalo kao crkvenog „ministra financija“. Dakle, kao čovjeka koji uspješno vodi poslove Katoličke crkve, držeći ih podalje od očiju javnosti.
Još od osnivanja u 13. stoljeću prebendari su se, uz pomoć zagrebačkim kanonicima u obavljanju bogosluženja u zagrebačkoj katedrali, bavili i upravljanjem imovinom. Uostalom, samo ime prebendar dolazi od riječi prebenda, odnosno zemlja, točnije prihod od zemlje. Nekad su vjernici redovnicima davali hranu i piće, a kasnije su dobili pravo da primaju dohodak od crkvenih dobara zbog obavljanja službe.
Strogi centar Zagreba
Djeluju kroz više tvrtki, a njihove kurije smještene su u strogom centru Zagreba, nedaleko od katedrale, među kojima je – gotovo pa prikladno – i najstarija crkva na svijetu posvećena svetom Dizmi, tzv. dobrom kradljivcu koji je zbog lopovluka bio razapet desno od Isusa Krista na Golgoti, gdje se vidjevši Isusovu muku pokajao i obratio, za razliku od onog koji je bio Isusu s lijeva.
Ovo je jedna od samo njih sedam u svijetu, a prebendari tvrde da se u njenom oltaru nalazi čestica križa na kojem je bio Isus, kao i stare iznošene sandale u kojima je majka Tereza boravila u Zagrebu prije nego što je dobila Nobelovu nagradu. Crkva je sagrađena upravo za osuđene kriminalce kako bi dobili priliku da se preobrate, pa je tako monsinjor Gabrić prije četiri godine pozvao sve lopove i razbojnike koji žele otići u raj, neka samo dođu u ovu crkvu, stave ruku u blizini komadića križa, pa im možda i sveti Dizma pomogne.
Pokazalo se, međutim, da je jedva stotinjak metara dalje i za Gabrića i za ostalih šestero prebendara puno važnija građevina. Tamo je, naime, zemljište na kojem su svojevremeno uzgajali salatu i kupus, ali im se prije petnaestak godina učinilo da bi moglo i bolje poslužiti svrsi, pa su krenuli u građevinski pothvat. Za partnera su uzeli generala Vladimira Zagorca, kasnije osuđenog na sedam godina zatvora zbog zloupotrebe položaja, odnosno da je odlazeći s dužnosti pomoćnika ministra obrane sa sobom odnio dragulje čija je vrijednost bila najmanje pet milijuna dolara, a prije nepunih godinu dana dobio je u Austriji još dvije godine zatvora ovaj put zbog pronevjere kredita banke Hypo Alpe Adria. Utvrđeno je, naime, da je zajedno s članom uprave Hypo banke Guenterom Striedingerom oštetio banku za 17,7 milijuna eura uzimajući nerazmjerno velike i gospodarski potpuno neopravdane kredite koji su bili namijenjeni fiktivnim i precijenjenim zemljištima.
Zagorac je, međutim, u to vrijeme bio ugledan poslovni čovjek koji je ipak krivo procijenio vrijednost stambeno-poslovnog centra koji je krenuo graditi na crkvenom zemljištu. Došla je kriza, Zagorčevo carstvo počelo se urušavati i projekt je zastao. Investitori su se mijenjali, a hipoteke na zemljištu gomilale. Pokazalo se, kao što to često bude, da ja ova bara bila premala za toliko krokodila, pa su još prije četiri godine počele pljuštati međusobne optužbe između aktera, a išlo se toliko daleko su prebendari bili optuživani za namjerno stvaranje dugova, angažiranje „batinaša“, pa čak prijetnje batinanjem koje su dolazile i do trudne supruge jednog od ulagača.
Kršenje kanonskih odredbi
Građevina je tiho propadala, a dugovi rasli da bi cijela priča ovih dana konačno otkrivena. Barem jedan njen dio, što je monsinjora Gabrića ponukalo da javnosti poruči ovo: “Nažalost, moram priznati, a što će najvjerojatnije utvrditi i Komisija koja istražuje moj slučaj, da sam za vrijeme vršenja službe dekana Zbora prebendara teško prekršio kanonske odredbe o vremenitim crkvenim dobrima. Doista, kao dekan Zbora dopustio sam i potpisao ugovore, tj. omogućio sam hipoteke na imovini Zbora prebendara kako bi investitori podigli kredite. Takvim poduzetim radnjama, osobito odobrenjem hipoteka, pridonio sam otuđenju i umanjenju vlasništva Zbora prebendara”.
Sve u svemu, od 2002. do prošle godine, sam je procijenio da je “pridonio otuđenju i umanjenju imovine Zbora prebendara za oko 50 milijuna eura” od čega samo odvjetnik Dario Budimir za svoje usluge traži gotovo milijun eura zbog kojih se obratio i Vatikanu što je novinare bliske Kaptolu ponukalo da ovih dana „spinaju“ hrvatsku javnost pišući o nekakvim čudnim zavjerama i mutnim igrama čiji krajnji cilj je bilo rušenje zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, a ne nikakvo svođenje računa koji i tako da jedva prelaze milijun eura.
Gabrićev dekanat u Zboru time je završio, a na površinu sve više isplivavaju i ostali potencijalno mutni crkveni poslovi poput tvrdnji Društva za očuvanje Plitvičkih jezera koje govore da je monsinjor Gabrić na darovanom zemljištu na Plitvicama sagradio apartmane, umjesto predviđene crkve.
Teško je vjerovati da će javnost doznati sve prljave igre ovog bivšeg bubnjara i prvog novinara koji je još za Glas koncila pisao o ukazanju Gospe u Međugorju te svojevremeno inicirao gradnju restorana na vrhu zagrebačke katedrale. Puno više od građana doznat će sveti Dizma kojem su – kao da su znali – još tamo početkom 18. stoljeća izgradili crkvu.
Izvor: Al Jazeera