Molim vas, meni jedan ego za poneti!

Piše: Marko Pavlović

“Dobro veče,“ izgovorila je tiho i umorno.

Ne sreću nam se pogledi. Još petnaest je minuta do zatvaranja supermarketa.

Nema se vremena za ljubazno čavrljanje.  Red iza mene je dug.

Bip… Bip… Bip… Bip…

Šta bi dao da si na mom mestu

U ujednačenom ritmu kasirka registruje bar kodove. Nedostaje samo jedan MC sa miksetom. Beat  je takav da gotovo priziva freestyle.  

I tako, u trenutku odlutaše misli. Razmišljam kako bi bilo kul da kasirka krene da repuje. Beat se zaustavio. Kao po čineli grunulo je jedno Enter. “Vaš račun je 14,70“, reče ona i podiže pogled.

 “Ma jes’ ti to našminkan?“, šokirano me upita.

Njen hronično naporan dan u trenutku je postao urnebesno smešan. Konačno sam joj izmamio osmeh.

“Ma, ja to zbog posla“, odgovaram dok stojim ispred nje sa tri sloja pudera i zelenom kravatom. “Izašao samo na par minuta, pa se vraćam da radim“, ubeđen da sam dao savršeno logično objašnjenje.

Uputila mi je onu vrstu pogleda koji je obično rezervisan za modne žrtve. Sažaljenje upakovano u razumevanje i rekla:

“Eeee, strah me i da te pitam šta radiš… kartica ili keš?“

Magneti na frižideru

Ljudi sa TV-a su čudna sorta.

Nešto kao oni magneti-suveniri koji se prodaju na svakom ćošku turističkih mesta. Dolaze u raznim oblicima i bojama, ali ono što im je zajedničko ista je ona sila koja čini da se magnet lepi za metal.           

S tom razlikom što se u našem slučaju ne radi ni o kakvoj sili prirode. 

Radi se o dobrom starom – egu.

Kasirka me je još jednom podsetila na to koliko je lako završiti u balonu sapunice. Nije imala ni blagu ideju ko sam ja, šta radim. I zašto, kog vraga, imam na sebi više šminke nego što osnovke utrljavaju za malu maturu.

A kada radite na TV-u, dozvolite sebi svakakve slobode. Najopasnija od svih je pretpostavka da ste bitni. Ili, još gore, bitniji od bilo koga drugog u redu ispred ili iza vas.

Posle skeča u supermarketu, popeo sam se na šesti sprat. Renata je došla i doradila šminku.

Da, još pudera. Stavio sam slušalicu u uvo i vratio se u studio.

U glavi mi je i dalje odzvanjalo: bip… bip… bip…

Nepisana pravila

Ovde nema nezamenjivih – rekli su mi kada sam počeo da radim na svom prvom poslu u Beogradu.

Dok sam jednom u arhivi čekao da podignem beta-kasetu za snimanje, kao da je nogom razvalio bravu, u tu minijaturnu prostoriju kao furija uleće čovek.

Sa samopouzdanjem Bate Živojinovića koji je opkolio Nemce, počinje da recituje, zapravo urla, Kostićevu “Santa Maria della Salute”. 

Bez objašnjenja, dok sam ukočen od šoka stajao u mestu, drugog dana na poslu, bez i najmanje ideje šta se dešava – otišao je do kraja jedne od polica. Uzeo kasetu.

Sve vreme recitujući, ponovo se vratio do vrata, i pre nego što je prošao kroz njih, sa šakom na bravi, šapatom poentirao pogledom koji je streljao direktno u mene – “da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.“

 I baaaaam! Vrata su zalupljena.

Okrećem se ka arhivarki. Želeći da se uverim da je videla isto što i ja. Ona ne prestaje da lista svoje Novosti i sa naočarima na vrhu nosa, blago podiže obrve i ne pomerajući pogled s papira konstatuje – “To ti je urednik. Srećno ti bilo, mali!“

Nema pravila

Na jednom drugom poslu. Godinama kasnije. Pružila mi se prilika da i sam izađem na ekran. “Ok“, pomislio sam, “daj da vidimo u čemu je stvar. Mogu ja to. Spreman sam“ – hrabrim ja sebe. Nije dugo potrajalo.

“Slušaj, ne znam kako da ti ovo kažem, ali onog gore jako iritira tvoj glas.“

“Moj glas?!“

“Da, odbijaš gledaoce svojim glasom. I pojavom. Žao mi je.“

“Ali ne razumem kako je moguće da ovde radim toliko godina i da mu tek sada smeta moj glas…“

“Stvarno ne znam. Ali, evo, ja mogu da čitam umesto tebe?”

“OK, uredniče!”

Mesecima kasnije, dok sam po redakciji jurio ljude da čitaju moje tekstove kako bi obuzdao dalje nepotrebno širenje iritacije, ispostavilo se da onaj gore nije ni imao pojma ko sam ja, a kamoli kako zvuči moj glas. Moj urednik, međutim… E, to je jedna sasvim druga priča. Ego mi se do tada kilavo razvijao, ali od tog mometa – kao da su mu ubrizgani steroidi.

Tužno pravilo

Prošle nedelje preminuo je Mike Wallace. 

Novinarska ikona. Više od 60 godina karijere. Temelj kultne emisije “60 minuta“ na CBS-u. Kalup za svaki ikad napisani udžbenik o istraživačkom novinarstvu.

Da postoji novinarski Mount Rushmore njegov lik bi sigurno bio uklesan na njemu. A onda sam počeo da čitam šta njegove kolege iz “60 minuta“ govore o njemu.

Morley Safer, Lesley Stahl, Steve Kroft otkrili su njegovu kompulsivnu potrebu da uvek bude prvi. I koliko puta je svojim kolegama iz redakcije krao priče na kojima su oni radili. Koliko dugo zbog toga nije razgovarao s nekima od njih. Čoveče, pomislio sam, čak i Mike Wallace.

Naravno, nikada niko od njih nije osporio da je čovek bio novinarski titan, ali retko ko je imao šta lepo da kaže o njemu kao kolegi.

Poštovanje je dvosmerna ulica. Ako ga želite, morate ga pokazati i zauzvrat.

Jedino pravilo

Zadnjih nedelja, između poseta supemarketu, sa kolegama sam radio na novoj emisiji, koja uskoro treba da izađe na ekran.

Emisija. Udarni termin. Regionalna televizija. Internacionalna mreža. Dovoljno da ego raste lakoćom kvasca. Ali nekako nije se stiglo, sve to sa egom. Bilo je puno posla.

Između Srđana, grafičkog dizajnera, koji je do dva ujutro polirao vizuelne elemente emisije do najsitnijih detalja. A onda odsedeo svaku probu i sva snimanja da bi bio siguran da je sve kako treba.

Mirsade, izvršne producentice, koja mi je u jednom trenutku u studiju davala instrukcije, dok je u rukama držala četiri telefona, radila na pripremama za izbore u tri različite države, pokušavala da locira našu gošću koja se izgubila negde u Madridu u pokušaju da locira našu poziciju za LIVE.

Ljudi koji su čudom ostavili ego po strani da bi bili kolege. I samo to.

Stvar sa egom je ispričana na toliko puno načina i od mnogo inteligentnijih od mene.  Ja toj debati, na moju žalost, ne mogu značajno doprineti.

Mogu govoriti samo o svom iskustvu sa egom.

Ego jedino ima smisla kada je utopljen u humor.

Bilo kada te kolege iz redakcije imitiraju kako mašeš rukama dok se uživo uključuješ u program, poskakuješ po stolici dok vodiš vesti ili vičeš u slušalicu dok dogovaraš gostovanje sa gostom koji nema domet na telefonu.

Keš ili kartica?

Juče sam bio u civilu. Svratio do supermarketa.  

Nije bilo kravate. Ni odela. Sasvim sigurno nije bilo ni trunke pudera. Temeljno je očišćen. Mislio sam, to je to, sada neće imati šta da mi prebaci.

I iznenađujuće i nije. Onaj isti zvuk se jednako ritmično čuo. Počeo sam da pakujem stvari u kesu, kad me je pitala:

“Keš ili kartica?“

“Kartica.“

“…kaže nema dovoljno sredstava.“

“Nemoguće?!“

“Ma, šalim se, bolan. Opusti se.“

Izvor: Al Jazeera