Univerzitet i izdavaštvo ne idu jedno bez drugoga, i to je OK. Nove udžbenike je potrebno producirati, baviti se naučnim istraživanjima i bilježiti to, sticati reference i izgrađivati briljantne umove je cilj svakog modernog društva. Svaka progresivna aktivnost je dobra dok je hiperprodukcija ne pojeftini. Zato je uvijek najteže naći mjeru.
Stoga se ne kaže džaba da bi grah bio skup da slabije rađa. Istaknuti autori i savremen pristup metodologiji istraživanja trebaju logično imati za cilj da pristupe što većem broju čitalaca, koji ne moraju nužno biti studenti. Sve što se zove udžbenik i naučni rad bi trebao mnoge zainteresovati da se upute u njegov sadržaj.
Jedan od uslova za napredovanje u akademskoj karijeri jeste izdavanje udžbenika i objavljivanje određenog broja naučnih radova. Ovako postavljeni uslovi djeluju sasvim logično sve dok ne sagledamo načine kako se do ovih uslova dostiže. Istinskim eruditama na bh. univerzitetima koji su izuzetak nečasnoj praksi se unaprijed izvinjavam. Svi državni i većina privatnih univerziteta u BiH izdaje sopstveni naučni časopis, kako bi se u njemu objavljivali radovi putem kojih će se zadovoljiti minimum postavljenih kriterija o akademskom napredovanju.
Stalno propadanje na Šangajskoj listi
Pisanje i publiciranje naučnih radova je besmisleno ukoliko ono služi samo zato da bi neko napredovao kroz univerzitetsku hijerarhiju, ono ima smisla jedino ukoliko donosi nešto novo i do tada nauci manje poznato.
Stalno propadanje na Šangajskoj listi nam govori o tome koliko smo prepoznati u svjetskoj nauci.
Svjedoci smo da pojedini pisci svakih šest mjeseci izbacuju roman. Nekad pomislim da ljudi koji vole pisanje kvalitet svojih radova procjenjuju brzinom tipkanja i brojem stranica, što bi se prije nazvalo skribomanijom, nego književnošću. Kao pojedini pjevači za koje tek kad umru saznamo da su snimili deset albuma, a zapravo niko ne zna ni jedan njihov ‘hit’.
Radeći u komisijama stručnjaka za akreditaciju viosokoškolskih ustanova i osiguranje kvaliteta, bila sam u prilici da, s kolegama, čujem ispovijesti profesora koji tvrde da knjige čiji su autori nipošto ne navode kao neizostavnu ispitnu literaturu, nipošto ih ne prodaju nego ih čak poklanjaju studentima, te da se dovoljan broj tih udžbenika nalazi u bibliotekama, što ih čini svima besplatno i lako dostupnim. O ovakvoj velikodušnosti nema ni riječi na odvojenim sastancima sa studentima. Naprotiv, oni bi rekli da profesori uslovljavaju da kupe, često i na času, njihove udžbenike, dok oni koji to čine u rukavicama, pozivaju studente na konsultacije u kancelariju, gdje im prodaju knjige uz rečenicu: „Moju knjigu ne morate kupiti, ali bi trebalo!“
Ko god je bio student ili u društvu studenata imao je priliku čuti da im se kao ispitina aktivnost, ili seminarski rad daje da prevedu pojedine članke ili dijelove knjiga sa engleskog jezika, pa se takvi prevodi sastave da čine jednu cjelinu i štampaju kao univerzitetski udžbenik, kojeg je taj profesor autor. I neukom bi se pitanje nametnulo o tome koji je to nivo prevođenja, sposobnost analitičnosti, kao i akademska rječitost na domaćem jeziku.
Svi koji se se ikada bavili prevođenjem znaju da to nije baš prosta disciplina. Postoji učenje nečeg novog i ponavljanje naučenog. Ukoliko se udžbenik sastavlja na način da se studentski seminarski radovi objedine, ili u boljem slučaju, ukoliko to rade asistenti, tu nema ničeg novog. To je onda ponavljanje poznatog i kompiliranje dijelova tuđih udžbenika i to bi nam trebalo biti dovoljan pokazatelj zašto nam rejting na rang listama univerziteta kontinuirano opada. Mi govorimo o tome da studenti prve ili druge godine prevode naučne članke sa kojima se prvi put susreću i to im je dio ispita, ili čak cijeli ispit. Svi koji smo imali priliku držati u rukama te udžbenike mogli smo vidjeti da su lingvistički stilovi potpuno različiti, da su pomiješane ekavica i ijekavica, da se u jednom tekstu prepliću zapadne i istočne jezičke varijante i da je sve to naprosto neuređeno.
Podsticaj plagiranju ili akademskom napredovanju?
Drugi problem koji doprinosi nedovoljnim izlaznim kompetencijama studenata jeste činjenica da se do zvanja redovnog profesora dolazi bez dana iskustva u praksi. Žurnalistiku često predaju ljudi bez iskustva u realizaciji TV ili radijskog programa i istraživačkom novinarstvu, marketing oni koji nikada ni jednu marketinšku strategiju nisu definisali ni proveli, bankarstvo oni koji nisu nikada prodali kredit…Nastavljanjem ovakve prakse, i hirurgiju će predavati oni koji nikada nisu uzeli sklapel.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Slično je i sa citiranjima. Citiranje se dešava nalik lajkanju pojedinih objava na društvenim mrežama. Jedna gospođa, koja je čitala moje tekstove i svojom slobodnom voljom ih hvalila, nakon što je objavila neki članak, koji čak promoviše njenu političku opciju, kazala mi je da očekuje da uzvratim komplimente koje mi je kontinuirano upućivala. Zaista nevjerovatno, no gotovo pa vrlo česta praksa.
Citiranje dijelova udžbenika se kod nas odvija po sličnom principu, javna je tajna. Studentima se nameće, a sa kolegama se dogovara reciprocitet po sistemu: „Citiraj me, citiraću te.“ Pa onda imamo priliku čak i po društvenim mrežama vidjeti kako pojedini profesori promovišu svoje rezultate stavljajući slike iz Google Scholara i busajući se kako su citirani. Sve ovo nas srozava kao društvo, a ono čime se tako jefitno trguje mnogi se usuđuju nazvati naukom.
Ono što sistem napredovanja i nedostatak istinskog sistema uvođenja kvaliteta u Bosni i Hercegovini donosi jeste podsticaj plagiranju, a ne akademskom napredovanju.
Da li je univerzitetsko izdavaštvo samo sebi svrha? Ko čita naučne članke iz univerzitetskih časopisa? Da li možemo očekivati povratak nauke na univerzitete i digniteta u izdavaštvo? I da li priliči ljudima s najvišim akademskim titulama da se ponašaju po sistemu reciprociteta: citiraj me – citiraću te, lajkaj me, lajkaću te, ja ću tebi kneže, a ti meni viteže, a mi zapravo oboje znamo svoj nivo kompetencija i nedostatak autentičnosti?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera