Oglasi

Moje dijete je imalo sreću da krene u redovnu školu

Osim što nije započela rana i vrtička intervencija, neka djeca sa poteškoćama u razvoju nisu krenula ni u redovnu školu.
Predhodne godine su za nas bile borba i urodile su plodom", potpuno vidljivim, piše autoricaEPA/Arhiva

Počela je nova školska godina za učenike u BiH izuzev u Unsko-sanskom kantonu zbog generalnog štrajka prosvjetnih radnika.

U Kantonu Sarajevo nastava je počela po starom, evo već tradicionalnom običaju - selektivno. Za većinu djece da, za djecu sa poteškoćama kako-kome. Osim što nije započela rana i vrtička intervencija, neki od roditelja djece sa poteškoćama čija djeca idu u redovne osnovne škole javljaju da njihovi mališani nisu otpočeli s nastavom jer nema asistenata. Nije, nažalost, nikada zakazana ni tematska sjednica Skupštine Kantona čija bi tema bila “djeca sa poteškoćama u razvoju i osobe sa invaliditetom”, niti je obezbjeđen potrebni prostorno-kadrovski kapacitet. Manje-više, problem su isti, samo je broj djece veći i raste iz dana u dan pa je sve zajedno rezultiralo kulminacijom ponovnog nedostatka rane intervencije, vrtičkih grupa za sticanje novih vještina, manjkom asistenata u nastavi, neprilagođenošću prostora, prilaza, zgrada, pomagala, ukratko svega onog elementarnog za rast i razvoj djeteta sa poteškoćom, bez obzira na tip, odnosno vrstu onoga sa čime se djeca nose. Još jednom sve ostaje uglavnom na leđima nevladinog sektora - da vuće i kreira rješenja.

Relevantni još uvijek nemaju odgovora, rekla bih ni ozbiljnog plana, odnosno realne i provodive strategije sa jasnim smjernicama šta je to hitno, šta se može i mora riješiti, a na čemu se može dugoročno raditi da bi smo jednog dana bili u situaciji da nam sva djeca imaju ista prava, iste pristupe i jednak tretman u onome što zovemo sistem, tj. u relevantnim institucijama.

„Napokon krenuo u redovnu školu“

Moj sin koji ima autizam nakon što je pet godina pohađao pažljivo prilagođene programe, posebno kreirane i jedinstvene za njega, a pri nevladinom sektoru, napokon je krenuo u redovnu osnovnu školu. Napokon smo dočekali taj dan da sa svojim vršnjacima krene u život i sve što predstoji. Predhodne godine su za nas bile borba i urodile su plodom, potpuno vidljivim, i sa užitkom sam pratila svaki momenat svećanog prijema prvačića u njegovoj Osnovnoj školi. 

Priznajem, brinula sam se jako, bojala se kako će reagovati, noćima razmišljala da nešto ne krene po zlu.

Stižemo u školu, a tamo puna dvorana ljudi, tate i mame, nane i dede, tetke i strine, i njih 58-ero. Gužva, buka i galama su u prvi mah učinili da pomislim kako neće biti moguće za njega da sve to odgleda i podnese, ali on je sa osmijehom sjeo na ponuđeno mjesto i pažljivo posmatrao binu jedva čekajući da stupi na nju.

Stariji drugari koji su pripremili svećanost za njih, pjevali su i plesali. Muzika je bila jako glasna i par puta je moj dječak pokrio uši rukicama, a ja pomislih “toliko o prilagođenosti”, no ništa strašno, uspijevao se kontrolisati. Znam da je u toj masi bilo još troje djece sa poteškoćama, jer mi je već prije rečeno da ih je ukupno četvero u ovoj generaciji upisano u školu. Njih četvero od 58, što u procentima iznosi sedam posto. Dakle, sedam posto upisanih prvačića ima poteškoću u razvoju i smješteni su u tri različite učionice. U glavi sam panično “preračunavala” eventualni smještaj djece, računajući na naše pedagoške standarde i norme i razmišljala ko od učitelja će da dobije dvoje djece sa poteškoćama koju će da uče sa po još 17 ostalih učenika.

Na bini su se smjenjivala djeca i odrasli, gost je bio i općinski načelnik sa svojim službama, najavljivali su se pokloni, dijelili ruksaci i školski pribor, najavljivali udžbenici, pljeskalo se... i u jednom momentu moj sin mi reće: “Ja hoću da plešem”.

"Ne možeš plesati, moraš čekati svoj red", odgovorila sam mu i on se mirno vratio i sjeo na svoje mjesto.

Nove godine i nove borbe

Kad je započeo glavni dio ceremonije, te prozivka učenika od strane učitelja, a potom odlazak u razred, moj sin je čuvši svoje ime - ustao, sa radošću odskakutao na binu, stao u red sa drugarima i smješkao se čitavo vrijeme. Suzdržavajući suze, gladala sam u prizor ispred sebe, a pred mojim očima se “odmotalo” pet godina u nekoliko sekundi. Šta smo sve morali učiniti i poduzeti da bi on danas stajao tu, radovao se i smješkao, mislila sam.

A on, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, pružio je rukicu i uzeo učitelja za ruku te krenuo sa njim put svoje učionice. I mi, roditelji, za njima.

Pripremali smo ga dugo za ovaj dan - danima sam mu pjevala “prvačiću, prvačiću, medeni kolačiću, ko će biti najbolji đak prvak” i on je uvijek odgovarao: “Ja”. "Mama, bit ću dobar i odlično ću učiti, i sve ću slušati učitelja", odgovarao mi je.

To je to, to smo čekali, na tome smo radili sve te godine, samo da bi došli na ovu startnu poziciju, a nakon svega  - tek smo na početku. Slijede nove godine i nove borbe, a ja kao i uvijek ni trena ne prestajem vjerovati u njega, njegovu snagu, volju, dobre ljude i učitelje, bez obzira na sistem i sve što ne valja u njemu. Rad, trud, zalaganje i sva ta velika srca ljudi uvijek urode plodom. Bez obzira na sve prepreke i zamke sistema.

Ponosna sam na sve te ljude, na svu djecu i od srca želim sreću svim prvačićima i svim školarcima u novim radnim pobjedama. Lako ćemo za školske lekcije, one će biti naučene, ali mi, odrasli, im moramo pružiti onu životnu - napraviti ljude od njih, pružiti im svima jednake mogućnosti, naučiti ih različitostima i prihvatanju, jer jednog dana oni će svoja društva činiti boljim mjestom za življenje.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.