Moja mala izdajnička biblioteka

Odbačene knjige VANU-a postale dio porodične biblioteke (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedugo nakon odluke Ustavnog suda Srbije da ukine Vojvođansku akademiju nauka i umetnosti (VANU), nazvao sam njihovu kancelariju u Novom Sadu i tražio gde mogu kupiti njihova izdanja. Nervozni administrator mi je rekao da mogu i besplatno da ih dobijem, svih oko 60 publikacija koliko ih je obnovljena VANU izdala za skoro deceniju postojanja, ali da po njih dođem što pre jer „ko zna gde će ubrzo sve to završiti“.

Nakon prestanka finansiranja od strane države, zaposleni su protiv VANU pokrenuli sudske postupke zbog neizmirenih zarada, a u međuvremenu je stiglo rešenje za iseljenje iz službenih prostorija. Dok sam utovarao u kola sad već istorijske publikacije, u toku je bila licitacija kancelarijske opreme VANU-a koju su organizovali sudski izvršitelji kako bi namirili razna dugovanja.

Gepek je bio pun knjiga, kao što je bila glava puna briga sekretarice koja je držala vrata dok sam ih užurbano slagao. „Šta sam dužan?“ – pitam. Ona odmahuje glavom, telefonira i pokazuje mi rukom da je sve u redu.

Ti relativno novi stolovi i kompjuteri, koji nisu jako pohabani jer nisu ni dugo služili, verovatno će rešiti barem egzistencijalne potrebe nedužnih ljudi koji su se našli tu u procepu civilizacija.

Nakon što je smenjenog, zbog latinične table, direktora Kulturnog centra Novog Sada pisca Lasla Blaškovića zamenio ultradesničar Andrej Fajgelj i pokrenutog domina kadrovskih promena u pokrajinskim institucijama od strane Srpske napredne stranke, nazvao sam i Zavod za kulturu Vojvodine, znajući da je tamo bivši direktor Vladimir Kopicl ostavio pravo blago.

Projekat Zavoda za kulturu Vojvodine i Srpskog PEN Centra Biblioteka: Evropa je obustavljen. Istovremeno, Zavod je na ćirilici objavio dve knjige istoričara i političara dr. Dejana Mikavice Srpska politika u Vojvodini 1526 – 1918 i Srpska politika u Hrvatskoj i Slavoniji 1538 – 1918. Mikavica se tada, prošlog leta u avgustu, u svom autorskom tekstu na vidovdan.org obratio javnosti sa pitanjem: „Da li se svetiti Hrvatima za Krajinu?“.

Brže bolje iz Zavoda sam pokupio knjige iz mrtve edicije Evropa, Studije o karfiolu Ota Tolnaia i vojvođansku neoavangardu Miška Šuvakovića. Na latinici. Dok su još tu.

Knjigom protiv tenkova

Knjige koje su izbacivali i budzašto delili novi politički pobednici u Srbjii polako su punili police moje privatne biblioteke. Kao da mi je rat – brat.

Međutim, promena naslova knjiga na policama knjižara i raznim štandovima nesumnjivo je samo realna metafora široko prihvaćenog trenda odbacivanja jednih, liberalnih vrednosti i stupanje na scenu drugih –  nacionalističkih.

U slučaju izdavačke kuće Službeni glasnik priča se takođe svela na gomilu debelih knjiga po 100 dinara, koju sam svakodnevno donosio i zbog kojih me je supruga samo gledala popreko. Među njima posebno sam ponosan na izdanja Abdulaha Sidrana Otkup sirove kože, Džozefa Konrada Poreklo prave reči; zatim odlične teorije Zorana Stojiljkovića, Slobodana Orlovića, Aleksandra Molnara i Petra Bojanića.

Društveni pokreti i promene Vukašina Pavlovića pazario sam po ceni od svega 50 dinara. Verovatno da više nikom u Srbiji ne padne na pamet da ponavlja Petooktobarsku revoluciju.

Kada je o revolucijama u jugoistočnoj Evropi reč, jedna cela polica u mojoj biblioteci rezervisana je za savremenu generaciju ukrajinskih pisaca koji su većinom na scenu stupili nakon njihove dve revolucije – „Narandžaste“ 2004. i „Revolucije dostojanstva“ 2014. godine.

Većinu tih knjiga sam dobio devedesetih, još kao student u Lavovu, lično od autora sa potpisima i prosutim po koricama pivom u raznim kafanama, gde je tada, za vreme proruskog predsenika Kučme, u andergraundu cirkulisao život savremene ukrajinske kulture. To su knjige Jurija Andruhoviča, Serhija Žadana, Ljubka Dereša, Irene Karpe i drugih.

Moskva je sve do tih revolucija Ukrajinu smatrala svojom gubernijom, a pisati na ukrajinskom, pored jake ruske klasične i savremene literature, tada je značilo raditi nešto provincijski i uopšte nepotrebno.

Nekada su na njih pokazivali kao na nacionaliste i neprijatelje „vekovnog bratstva“. Danas su ti autori vodeći ukrajinski intelektualci, diplomate i uticajni tvorci proevropskog javnog mnjenja u osakaćenoj, ali svakako svojoj državi. Formula je jasna – glavna brana od ruskih tenkova i milionske armije nije američko naoružanje, već dobra ukrajinska knjiga…

Među zastavama i ikonama

Kada je reč o ruskoj savremenoj literaturi, najbolji pazar za moju malu biblioteku napravio sam upravo na Novosadskom sajmu knjiga, gde je bio predstavljen i Ruski dom iz Beograda. Pored klasika u originalu, tu je bila patriotska literatura i petparački ljubići na ruskom.

Štandovi su bili ukrašeni portretima i kalendarima Putina – na konju, u uniformi, sa matriks naočarima. Svugde su bile ruske zastave, suveniri ruskih babuški i kojekakvi pravoslavni aksesuari.

Promoterka je pokušala da mi ponudi literaturu o ruskoj istoriji i tradiciji. Kažem, ne hvala, ja sve to znam. Onda istoriju: Lenjin, Staljin, Raspućin. Ne, kažem.

Potpuno sam se prikovao uz debelu knjigu pet objedinjenih romana Viktora Peljevina na 900 strana, upakovanu u lepe tvrde korice. Inače je omladina Putina iz organizacije „Istomišljenici“ organizovala performans bacanja tih Peljevinovih knjiga u improvizovanu ve-ce šolju ispred Baljšoj teatra, zbog „nečistoće ruske literature“. Takav čin nazvan je modernim sapljivanjem knjiga.

Uopšte nije puno, 1.400 dinara, mislim. Promoterka već prevrće očima i kaže – može i jeftinije. Gledamo se i oboje znamo da ovoj knjizi faktički tu nije mesto. Koliko? Može i za 800. Kupljeno. Dasvidanjija.

Još jednu debelu knjigu među pravoslavnim gadžetima našao sam kod prodavca knjiga sa divljih tezgi na trotoaru Bulevara oslobođenja. Uglavnom su to izdanja vladike Nikolaja Velimirovića, sage o ravnogorskom pokretu, kalendari sa Čičom i Mladićem, vaseljenska Srbija, bistice Miloševića i šta ti ja znam šta.

Knjiga Srpska strana rata u izdanju čuvene Republike iz 1996. godine u redakciji Nebojše Popova očigledno je tu potpuno zalutala. To su radovi Latinke Perović, Dubravke Stojanović, Vojina Dimitrijevića, Mirka Đorđevića, Vesne Pešić i drugih.

Verovatno je taj što ju je prodavao pomislio da zbog 850 strana i tvrdih korica liči na Šešeljeve knjižurine ili barem ima veze sa „srpskom pravdom“ u ratu.

Odmah me je ošacovao kao ćoru u narandžastim pantalonama. Ko iz puške krezubi prodavac je samo odbrusio: „Dvesta dinara i da više ne gledam ni tebe, ni tu izdajničku knjigu“.

Izvor: Al Jazeera