Piše: Elmir Začinović
Teško je ukratko sažeti i zapisati životni put od specijalca u BiH do odlaska u Irak. Možda se većina od nas nikada u životu ne nađe u toliko životnih situacija i okruženja u kojima sam bio i ne proživi toliko, ali valjda je tako trebalo da se desi. Ustvari, ja sam želio baš takav put. Temperament i nemirni duh ne dozvoljavaju da se vežem za jedno mjesto. Uvijek pokušavam nešto promijeniti, ne uživam u mirnom životu i ustaljenom tempu, svakodnevnici. To me ne ispunjava i u tom okruženju ne mogu da dam maksimum i da se iskažem u punom svjetlu. Još kao mali nisam bio mirno dijete i često bih zbog toga upadao u razne nevolje. Ali, nasreću, uvijek su dovitljivost i sposobnost dolazile do izražaja i spašavale me iz opasnih situacija.
Kao i sve nas, mene i moju generaciju zatekao je prokleti rat u rodnom gradu i tada sam, bez razmišljanja, odmah prvih dana stao u odbranu svog grada i domovine, kao mladić sa nepunih 25 godina. Kod mene nije bilo dvoumljenja, pošto smo mi u ovom gradu poznati po druženjima, što bi rekla raja, koje je možda pomalo specifično za Sarajevo. Na tadašnji upit mog poznanika, predratnog specijalca poznatijeg po nadimku Grk, pristupio sam Odredu specijalne jedinice Bosna, puno poznatijem pod nazivom Vikićevi specijalci. Osjetio sam da upravo tu pripadam i da tu mogu dati i iskazati svoj karakter.
Zaštita VIP ličnosti
O ratu ne bih pričao, jer je previše rečeno i napisano. Bitno je da sam srcem stao u odbranu svog grada, pa neokaljanog obraza, a što je najbitnije živ i zdrav, izašao iz njega i to na samom kraju. Bez obzira na sve strahote i ružne stvari koje svaki rat nosi sa sobom, moji saborci i ja i dan danas kada se sastanemo prepričavamo samo smiješne i neobične scene. To je onaj duh sarajevske raje i specifičnog humora sa ovih prostora, koji je jako oružje i pomoć u nekim teškim i naizgled bezizlaznim situacijama. To nas je vjerovatno i održalo na psihičkom planu.
Po završetku rata počinjem raditi kao vozač u misiji OSCE-a u Sarajevu. U tim godinama osnivam i porodicu. Kao vozač radim pet godina, nakon čega počinjem raditi u timu za pratnju ambasadora OSCE-a, šefa misije. Od tog trenutka počinjem raditi posao koji volim i posao za koji sam kvalificiran. To je posao u timu za zaštitu VIP ličnosti.
Na tadašnji upit mog poznanika, predratnog specijalca poznatijeg po nadimku Grk, pristupio sam Odredu specijalne jedinice Bosna, puno poznatijem pod nazivom Vikićevi specijalci. Osjetio sam da upravo tu pripadam i da tu mogu dati i iskazati svoj karakter.
Ovaj poziv iziskuje kontinuiranu edukaciju i potrebno je da sam stalno u dobroj fizičkoj kondiciji, koju postižem redovnim vježbanjem.
To mi ne predstavlja nikakav problem, jer ja to volim. Puno se radi, za nekoga možda i prenaporno, možda i opasno. Radi se sa oružjem, koje čini dodatnu opasnost, jer uvijek moraš biti skoncentrisan. Samo jedan nepromišljen i ishitren potez može dovesti u opasnost čitav tim ljudi i štićenu osobu, što bi bio i najveći problem. U pitanju je tim i timska igra, zato svi moramo uspješno obavljati svoj dio posla.
Nakon završenog mandata jednog ambasadora, dolazi sljedeći ambasador i mi nastavljamo obavljati svoj posao do završetka njegovog mandata u Bosni. Na kraju dolaze i pratnja i obezbjeđenje zamjenika visokog predstavnika u BiH, američkog diplomate, sve do kraja njegovog mandata.
Iskustvo i znanje
Pošto sam stekao nemjerljivo iskustvo i znanje, osjećao se mladim i još sposobnim za obavljanje te vrste posla, nisam želio završiti karijeru i aplicirao sam na poslove iste vrste u Iraku i Afganistanu. U tri navrata u ove zadnje dvije godine od po dva mjeseca dobijam poslove u Iraku koje daju određene britanske kompanije, na obezbjeđenju ličnosti i timova koji rade u toj dalekoj zemlji. U obavljanju ovog posla razina opasnosti je jako velika, ali to je dio ovog posla. Međutim, opasnost u životu po meni je relativan pojam i prisutna je kod svih nas, manje ili više.
Šta reći o Iraku, zemlji duge tradicije i viševjekovne kulture, državi koja je kao i naša malena Bosna imala tu nesreću da bude u ratnom vihoru, zemlji bogatoj raznim prirodnim bogatstvima, posebno naftom, ali i zemlji koja je zbog tih bogatstava vjerovatno i došla u ratni vihor u kojem je uništena i unazađena.
Fizička spremnost i kondicija su inače važan preduslov za uspješno obavljanje mog posla.
Razlozi rata su, za mene kao sitnog čovjeka, možda nedokučivi i nebitni, ali bitna je ta poveznica koja spaja Irak i Bosnu. Rat je isti bilo gdje se vodio i ostavlja za sobom pustoš, ljudske žrtve i sva zla koja sa sobom nosi.
Ipak, najveća opasnost u Iraku su samoubice, ljudi koji iz vjerskih pobuda i u ime vjere uništavaju sebe i ljude oko sebe. Činjenica što, ustvari, ne znaš ko je potencijalni samoubica je najveća opasnost. Ipak, mislim da je, za razliku od Bosne, koja je, ipak, geografski i kulturno uvijek bila dio Evrope, Irak unazađen. Njegovi ljudi su unazađeni, lijeni i primitivnih shvatanja, a to je osnovni problem njihovog napretka. U Iraku je jako puno stranaca, ljudi koji su došli poslom zbog lične egzistencije. Mogu vam reći da se u Iraku nalazi bivša Juga u malom i da ti je drago kada negdje tako daleko, odvojen od kuće, porodice i prijatelja sretneš mnogo ljudi sa ovih prostora. Odmah nastaju prijateljske veze, vjerovatno da bi i boravak u toj dalekoj zemlji bio što lakši.
Ja sam konkretno bio u gradu Basri i nekoliko puta poslom odlazio u Bagdad. Kao i kod nas, život je puno drugačiji i normalniji u glavnom i velikom gradu. Tu postoji i noćni život u barovima, grad jednostavno živi neki iole normalan život. Puno je drugačije od Basre i mog života u bazi, koji se svodi na nekoliko pokreta u toku dana moga tima, a ostatak dana ostaje za treniranje u teretani i obavljanje taktičkih priprema za pokrete narednog dana, pisanje izvještaja.
Svako bira svoj put
Zvuči smiješno, ali čovjek nakon dva mjeseca takvog života poželi da se što prije vrati u mirnu Bosnu. To je, po meni, maksimalan vremenski period boravka u takvim životnim uslovima. Tada već ponestane snage, ojača želja da se vratim u svoju zemlju, sama razdvojenost od djece je dodatni teret i uslovi života koji nisu nimalo lijepi. Ipak, to je još jedno iskustvo rada i života u nekim sasvim drugim uslovima. Sve u svemu, ovo će biti još jedna značajna epizoda u mom životu i mogućnost da to iskustvo podijelim s ljudima iz profesionalnog svijeta kojem pripadam.
Zvuči smiješno, ali čovjek nakon dva mjeseca takvog života poželi da se što prije vrati u mirnu Bosnu.
I na kraju, pitanje da li je moguće da se dođe do mira i pokrene život u toj dalekoj zemlji zahtjeva ispunjenje mnogo preduslova, a po meni je osnovno da se promijeni svijest kod tih ljudi. Oni treba da postanu svjesni kako samo oni svojim naporima, pokretanjem privrede, ekonomije, obnavljanjem porušene infrastrukture i promjenom svijesti mogu uticati na smirenje situacije i zaustavljanje rata.
Međutim, stari ljudi bi rekli da je svako od nas kovač svoje sreće i da svako od nas bira svoj put.
Izvor: Al Jazeera