Moj intervju s Karadžićem i Koljevićem 1991.

'Nigdje Karadžići bježati neće, to upamtite. Nismo mi Karađorđevići', rekao je 1991. (EPA)

Piše: Snježana Mulić-Softić

Tamo gdje je donedavno bila Američka ambasada, 1991. je Stranka zelenih napravila svoj ured. U toj stranci bio je Radovan Karadžić. Nikad nisam saznala koja mu je bila funkcija u toj stranci, jer je vrlo brzo, u prostorije „zelenih“ uselila Srpska demokratska stranka. Opet je tu bio Radovan Karadžić i to na mjestu predsjednika.

Sonja, njegova kćerka, bila mu je sekretarica.

Uveliko se tih dana pričalo o ratu, ali i o tome da se zvaničnici Srpske demokratske stranke, a u njoj su već bili Nikola Koljević, Biljana Plavšić… spremaju na bijeg iz Sarajeva.

„Dobar dan, mogu li razgovarati sa Radovanom Karažićem“, rekla sam.

‘Sekretarica’ me je prostrijelila pogledom i oštro rekla: „Gospodinom Karadžićem, gospodinom!”

Riječ „gospodinom“ sjekla je na slogove i svaki put, kada bi ih htjela naglasiti, malo bi se odigla od stolice.

„Dobro“, rekoh, „mogu li doći do gospodina Karadžića, ja sam ta i ta, iz te i te novine i želim ga nešto pitati?“

„Gospodina Karadžića trenutno nema“,  odgovorila je i počela nešto preturati po torbici sa zlatnim lancem.

„Možete li mi bar dati telefonski broj, pa da ga nazovem?“

Napisala je broj na bijeli papirić i pružila mi ga, ne dižući glave.

Razgovor sa Karažićem

Na telefonu sam, nekoliko sati kasnije, namjestila „spikerfon“ i uključila mali sonyijev diktafon. Telefon je zazvonio i s druge strane se opet javila sekretarica.

„Dobar dan, ja sam ta i ta, trebala bih razgovarati sa gospodinom Radovanom Karadžićem“, rekla sam, blago naglasivši ono „gospodinom“ i vrlo brzo, sa druge strane čula sam duboki muški glas.

„Dobar dan, Radovan Karadžić ovdje, recite šta vas zanima.“

„Gospodine Karadžiću, kažu da se rukovodstvo SDS-a sprema napustiti, Sarajevo, da li je to istina?“

„Kakvo napuštanje, ko vam je to rekao?“

„Niko naročito, ali se priča da se vi i vaša porodica spremate na bijeg, navodno imate i spremljenu cesnu.“

„Kakvo bježanje? Nigdje Karadžići bježati neće, to upamtite. Nismo mi Karađorđevići, niti imamo cesnu da bježimo, slobodno to napišite“, rekao je.

„A spremate li se rat?“, nastavila sam.

„Ma, kakav rat, kakva su to pitanja?“, pitao je pomalo iznerviran i kazao da slobodno mogu pitati i druge „istaknute članove SDS-a“, što sam i uradila.

‘Rakijica’ s Koljevićem

Prvo sam otišla kod Nikole Koljevića – na Filozofski fakultet, gdje je predavao englesku književnost.

Dočekao me u svom kabinetu, ležerno zavaljen u kožnu fotelju, nudeći svaki čas rakijicu, koju je sipao iz litarske pljoske.

„Hvala, ne pijem“, rekla sam.

„Šteta“, odvratio je i opružio se u fotelji.

„Profesore, kažu da će rat, da se spremate na bijeg“, rekla sam, a on je potegao rakiju iz čokanjčića i malo opružio noge, trudeći se da dobije na vremenu i razmisli o odgovoru.

Nije mi direktno odgovorio, a ni indirektno. Pio je, zagledan kroz mene, i pričao o Shakespeareu, o ljubavi prema klaviru, o tome kako je nekad u Americi, kada je bio siromašni student, svirao u pabovima i cirkuskim šatrama.

„Ljeti je bilo toliko vruće, a ja sam morao svirati, pa bih stavio noge u lavor i svirao dok su oko mene plesali cirkusanti sa slonovima, žirafama…“, tako nekako je pričao Koljević.

Pljoska sa rakijom se praznila. Kako je u flaši bilo sve manje rakije, tako je profesor bio sve više pod stolom.

Klizio je sa kožne fotelje i povremeno se nogama pokušao oduprijeti. Nakon nekog vremena i to je prestao, pa je na kraju razgovora, bio na samom podu, poravnat sa površinom. Dodala sam mu ruku i nekako se podigao.

„A nećete baš nijednu rakijicu?“, ponovo je pitao dok sam pakovala diktafon u torbu i odlazila.

O ‘ekologiji’ s Plavšićkom

Slijedeći razgovor je bio kod Biljane Plavšić, tada profesorice na Prirodno-matematičkom fakultetu, a poslije haške osuđenice.

Primila me u svom kabinetu, na odsjeku za biologiju. Došla je u bijelom mantilu za visoko zavrnutim rukavima. Sjeli smo u kabinet pun neobičnog bilja i tegli sa klicama.

Ni ona nije htjela pričati o ratu.

Ponudila me je kafom i priču okrenula na njene želje. A željela je postati ministrica okoliša. Pokazivala mi je grad sa svog prozora i pričala o ekologiji, zelenilu, čišćenju.

Ekologiji, zelenilu, čišćenju…

Izvor: Al Jazeera