Oglasi

Mogu učiniti koliko je do mene

Kruščica, rijeka i izletište, koje neko hoće uzeti od nekoga - čovjek koji se klanja ciframa od čovjeka koji se klanja Prirodi i njenom Stvoritelju.
Šetajući uz Kruščicu, koja hrani gustu listipadnu šumu i snabdijeva Zeničane vodom već 40 godina, naišao sam na jednog dedu. ŠećuUstupljeno Al Jazeeri

Ne može se posijati mržnja, a žnjeti ljubav.

Ne može se začeti zlo, a da rodi dobro.

Ne može se misliti loše drugome, a očekivati sreća.

Ne može se plašiti svega.

Ne može se policiji dati 20 maraka i govoriti o poštenju.

Ne može se nemati ličnu viziju, a psovati državu što nema kolektivnu.

Ne može se dijete odgojiti samo.

Ne može samo škola da ti odgoji dijete.

Ne može samo učiteljica da ti obrazuje dijete.

Ne možeš biti lijen i mrtav, a nadati se poslu.

Ne možeš mrziti, a da ne budeš mržen.

Ne možeš ljubiti, a da ne budeš ljubljen.

Ne možeš tražiti, a da ne nađeš.

Ne možeš stalno tražiti krivca u drugom.

Ne možeš tvrditi da je samo tvoja istina jedina, univerzalna, istina.

Ne možeš sve gledati crno.

Mogu. Mogu učiniti to što mogu, što je do mene. Samo i mogu učiniti to što je do mene.

Oni bi da nam uzmu što nam je Bog dao

Do mene je i to da, koliko mogu, hodam po ovoj zemlji, pričam sa ljudima i prenosim dalje ono što mi oni kažu. Rijetko su mi ljudi koje sretnem po šumama rekli da nešto ne može.

Nisu, iskren da budem, bili ni skroz sretni. Ali ni nesretni. Ja bih, u njihovoj koži, bio nesretan. Zato ih još i više cijenim – jer su jači od mene u svakom pogledu.

Mjesto koje me zadnjih nekoliko mjeseci oduševljava i koje mi govori, praktično i narodski, da nije sve izgubljeno, da smo još uvijek ljudi koji se hoće i mogu boriti za svoje, da je snaga u narodu vitalna, živa i da će, kad-tad, izaći na površinu, da su oni koji su opaljeni od sunca i koji imaju prste deblje nego drška od motike kojom štiju svoju njivu, temeljna snaga svih nas i to su oni koji će i poroditi promjenu, odnosno, to je mjesto koje mi kaže da borba ima smisao i oblik – a to mjesto je Kruščica kod Viteza.

Kruščica, rijeka i izletište, koje neko hoće uzeti od nekoga. Neko od nekoga. Čovjek od čovjeka. Čovjek koji želi nešto od čovjeka koji želi nešto. Čovjek koji želi još jednu nulu na sumi na računu, od čovjeka koji želi još jednu godinu, deceniju, vijek na rijeci.

Čovjek koji se klanja ciframa od čovjeka koji se klanja Prirodi i njenom Stvoritelju. Uostalom, tako su, upravo, i rekli ljudi koje sam, jednog nedavnog jesenjeg prijepodneva, gledao i slušao.

Slušao i gledao kako pričaju o svojoj rijeci kao da im je majka. Ili dijete. Slušao sam, ukratko, glas onih na koje se svi pozivaju kada im treba samo još jedan „X“ na lokalnim i opštim izborima. A koji su ostavljeni sami da se bore – i neka su, zato će se i izboriti! – sa naoko jačima od sebe, za ono što je njihovo.

Zapravo, ne njihovo, nego naše. I u tome je razlika: jedni žele da rijeka - koju sam pio, dok je veselo prolazila pored niza očuvanih i sređenih šadrvana, u kojima su začeta prijateljstva, gdje su sklapani dogovori, gdje su ljubavi počinjale da žive i gdje su, neobavezno, ljudi, narod, dolazili i dolaze da se opuste nakon svog napornog dana – bude baš naša, zajednička, da uživamo u toj vječitoj tajni Prirode i Stvoritelja, da je sačuvamo za moje, tvoje, naše dijete.

„Oni bi da nam uzmu što nam je Bog dao, što je nama i banja i more i odmor“, orilo se iz grla lokalnog domaćina, koji je, sakoa prebačenog preko ramena, urlao o nepravdi koju im čine. Njemu i njegovima. Nama.

Urlao je pred nekoliko stotina ljudi koji su, poluotvorenih usta, upijali svaku riječ čovjeka koji se ne miri sa onim što mu spremaju. On se ne miri, on se bori. Koliko je do njega.

Neka vam aščija da čorbe, a Bog zdravlja

Šetajući uz Kruščicu, koja hrani gustu listipadnu šumu i snabdijeva Zeničane vodom već 40 godina, naišao sam na jednog dedu. Šeću.

Vraćao se sa šumskog puta, koji ne vodi ama baš nigdje. Barem se meni tako činilo. To je čovjek koji je, nakon rata, izgubio dva sina i unuka, koji je, kao mlad, radio u šumi – izvlačeći grane u sepetima;

Šećo je čovjek kojem je, na sve to, žena invalid, a koji nema ni tuge u očima, ni pogled onoga koji se predaje, ni očajanje u glasu dok mi priča svoj život. Ni ne pomišljam da se usudim da kažem da bih želio proći kroz ono kroz šta je taj dedo prošao, ali zato, barem, mogu slušati i učiti od njega kako biti čovjek i kako ići kroz život.

Šećin je glas zadrhtao dva puta; prvi put, kada je objašnjavao kako, danas, kako kaže, pogrešno sijeku šumu, odnosno koriste „golu sječu“ tamo gdje se to nije radilo. Šećo, kao i ja, šumu smatra živim i živućim organizmom, bićem, nečim što zaslužuje pažnju i što se, naravno, treba sjeći.

Ali treba znati kad, gdje i zašto se siječe. A drugi put je njegova brada zadrhtala kada mi je rekao da „krike koje je čuo taj dan, tu zoru, kada su došli da naše žene sklone sa mosta, nije čuo ni u ratu“. Kaže da taj, kako reče, huk, nikada neće zaboraviti. Šećo nema niti jedan razred škole. Šećo nije obrazovan. Ali zna. I sjeća se duže nego što se sjećaju neke knjige.

Dok smo se, po peti put, rastajali, rekao mi je da čeka trećeg sina, gluhonijemog – a frizera! – koji je otišao da odvede raju tamo gdje „oni hoće ono da grade“.

„Sine, imam dosta godina, ako ima Onog gore – a ima, to znam – neće on dati da se ovo napravi. Idite sada i neka vam aščija da čorbe, a Bog zdravlja“, skoro je u jednom dahu rekao.

Šeći želim da dočeka da se njegove riječi obistine, a da njegove komšije, rodbina i prijatelji dočekaju ono za šta se, svojski i vatreno, bore.

Ne možeš da se boriš, a da rezultat ne dođe. Ne možeš da se ne boriš.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.