Moć slave nekad i sad

Bono, Sarajevo, U2, BiH
Pjevač U2-a, Bono, u Sarajevu 2000. pred kamerama s porodicom, a zatim neometana kafa u gradu [EPA - Arhiva]

Samo u okvirima trenutno vladajućeg kulturnog modela, koji od nas pravi skupljače potpisa i fotografija, moguće je reći da ne postojiš ako nisi bio na televiziji, a da se pritom ne misli da si izvalio ordinarnu glupost.

Piše: Draško Luković

„Čini mi se da ne shvataš moć televizije. Kod nas se smatra da bogatstvo, uspjeh i društvena priznanja ne vrijede mnogo ukoliko se o njima nije govorilo na televiziji. Tek pojavljivanjem na malim ekranima zapravo dokazuješ da postojiš",  konstatovala je mlada Amerikanka, koja se kao uposlenica svoje Vlade već godinama nalazila u Bosni i Hercegovini, pokušavajući tako svom bosanskom prijatelju pojasniti okolnosti koje su dovele do pojave i uspjeha tzv. tabloid talk show programa.

Međutim, objašnjenje zasnovano na principu "neka se o meni govori, pa makar i loše", Bosancu se nije činilo dovoljnim da bi se prestao pitati zašto bi iko živ pristupio sramotnom istresanju vlastitog „prljavog veša“ pred višemilionskim auditorijem, te konfrontaciji s bliskim prijateljima i članovima uže porodice radi javnog priznanja najintimnijih tajni, kao što su nevjerstvo, upitno očinstvo, seksualni rivalitet između najbližih srodnika i slične stvari.

Lažni reality show

Ko zna da li bi njih dvoje ikada pokrenuli priču o moći medija da im je tada bilo poznato ono što će voditelj televizijske emisije koja je potakla razgovor priznati desetak godina kasnije.

Naime, ako je vjerovati internetskim portalima, voditelj emisije „Jerry Springer Show“ nedavno je izjavio kako je to zabavan, ali istovremeno i glup televizijski program, zasnovan na lažnim priznanjima.

Njih dvoje bi, samo da su znali da se ponašanje ljudi u studiju odvijalo po ranije utvrđenim scenarističkim obrascima, proveli mnogo manje vremena čudeći se beskrupuloznosti, gubitku ljudskog dostojanstva, te odsustvu svakog srama učesnika u epizodi koju su zajedno gledali.

No, objašnjenje koje je nudila Amerikanka, iako loše i nedovoljno, njezinom prijatelju iz Bosne se ipak učinilo prilično interesantnim, pa je na njemu, ali i na sličnim primjerima, gradio vlastitu svijest o razlici između kultura kojima su njih dvoje pripadali; mada, istovremeno, on sebe nije smatrao reprezentativnim građaninom Sarajeva, baš kao što ni nju nije doživljavao tipičnom predstavnicom kulture američkog Srednjeg Zapada.

No, koliko god on sumnjao u njihovu tipičnost i reprezentativnost, činjenica da su njih dvoje odrastali unutar dvije različite kulture – ovdje shvaćene kao skup vrijednosti, običaja i ponašanja unutar određene ljudske zajednice (porodice, plemena, naroda itd.), a koje se uspostavljaju, odvijaju i provode unutar kruga jednog zajedničkog jezika – proizvodila je povremene nesporazume, koji su ponekad opterećivali, ali, zavisno od vrste i dubine problema, i uljepšavali njihov odnos.

Jedna od upečatljivijih razlika bio je dijametralno suprotan odnos prema ljudima iz javnog života, a što će, možda, najbolje ilustrirati sljedeća priča.

Poznato lice

Jednom prilikom su se, prateći knjigu za koju je ona tvrdila da je najbolji pisani vodič kroz Italiju, našli u bašti restorana koji se nalazio na nekom od rimskih trgova. Dok su sjedili za stolom, na kojem se pored ukusne hrane nalazila i rečena knjiga, prišao im je čovjek u ranim pedesetim godinama i ljubazno ih zamolio da mu kažu svoje mišljenje o kvalitetu hrane i usluge restorana u kome su se nalazili.

Iz ko zna kojeg razloga, ona nije, za razliku od svog prijatelja, prepoznala stranca, iako je već danima pred sobom imala njegovu fotografiju. Tek kad se taj ljubazni čovjek zahvalio na odgovoru i naknadno prišao mladom paru iz Amerike, koji je, takođe, pred sobom imao istu knjigu kao i oni, Sarajlija joj je ukazao na činjenicu da je upravo razgovarala s čovjekom čija se slika nalazila na poleđini turističkog vodiča, što je kod nje izazvalo nenadanu erupciju oduševljenja.

A kada je ustala i prišla autoru vodiča, koji je u to vrijeme pripremao novo izdanje svoje knjige, vukući ga za rukav i insistirajući na tome da im se neizostavno mora pridružiti na večeri, raspoloženje njezinog prijatelja je veoma brzo iz početnog iznenađenja preraslo u egzistencijalnu nelagodu, koja se djelomično umanjila tek kad je poziv učtivo otklonjen.


Jerry Springer - 20 godina lažnih priznanja [Getty]

Kada se ona konačno vratila za stol, i to nakon što je s mladim sunarodnjacima neko vrijeme s neskrivenim uzbuđenjem lamentirala nad propuštenom prilikom za fotografisanjem s čovjekom za kojeg su svo troje tvrdili da je najveća zvijezda među autorima turističkih vodiča, izbila je kratka i žučna svađa, jer Sarajlija nije, bar po njenom mišljenju, prepoznao važnost trenutka.

Istina, on je, iako je u cijeloj situaciji vidio potencijal za zgodnu pričicu, s podsmijehom komentarisao cijelu stvar, navodno ne shvatajući šta bi jedna od desetina hiljada već izlizanih kopija vodiča dobila na vrijednosti ukoliko bi je resio potpis autora.

Kada je njezinu nerealizovanu želju za dobivanjem potpisa i fotografisanjem s poznatom ličnošću nazvao bedastoćom, kod nje je izazvao ogorčenje, koje nije mogao popraviti ni sladoled koji su nešto kasnije pojeli, a za koji se, u već nezaobilaznoj knjizi, tvrdilo da je najbolji na svijetu. Ovo, tim prije, što je on tvrdio da je kod kuće jeo mnogo bolji.

Uloga Facebooka

To što čovjek iz Sarajeva nije imao nikakvo razumijevanje za entuzijazam s kojim je djevojka prišla autoru vodiča jednim dijelom je objašnjivo time što on nikada nije, kao ona, gledao tog čovjeka na televiziji.

Pored toga, u njegovoj, ali i njemu poznatim obližnjim zemljama, autori takvih publikacija nisu zvijezde. Drugim riječima rečeno, u njegovom sistemu vrijednosti autor knjige nije predstavljao ništa više do čovjeka čiji je zanat da turistima pruži korisne informacije o regiji koju posjećuje. A to je, po njegovom shvatanju, bilo premalo da bi pomamljeno skakao za strancem iznuđujući potpis i zajedničku fotografiju.

Osim toga, nije od najmanje važnosti ni to što je on dolazio iz grada čiji su se stanovnici, ne tako davno, dičili onom vrstom gostoprimstva, odnosno civilizacijske mjere koja je podrazumijevala da se i zvijezdama na vrhuncu karijere ostavi mogućnost da neometano i na miru ispijaju svoje piće u nekom od sarajevskih kafića, kao što je to svojevremeno bio slučaj s Bonom Voxom, frontmenom svjetski popularne grupe U2. 

Međutim, ova slika kao da polako postaje stvar prošlosti, jer je prostiranjem crvenih festivalskih tepiha ozvaničen prelazak na drugačiji kulturni model, koji je samo potvrđen masom fotografija gradonačelnika i ministara s holivudskim i inim zvijezdama.

Naravno, imaju i građani udjela u ovome, pokazujući narastajuću potrebu za potpisom ili fotografijom pogodnom za objavljivanje na zidu svog Facebook profila.

Možda griješim, ali ovo je jako daleko od onoga što se u Sarajevu nekad zagovaralo kao vrijednost, mada je, doduše, grad imao i stanovitih grešaka u ophođenju sa poznatim ljudima. Jedna od najvećih, barem po mišljenju potpisnika ovih redova, jeste priča koja je s vremenom postala urbana legenda, po kojoj su lokalni mangupi okupljeni u bašti tada popularne kafane Park za Ivom Andrićem dobacivali: „Halo, pisac! Napiše li se šta?“

Moj problem s ovom pričom nije toliko u ponašanju anonimnog pojedinca koji je glavni akter priče, koliko u tome što se ova anegdota, uostalom poprilično jalijaška, često uzima kao ilustracija tzv. sarajevskog duha, koji, tobože, ne dozvoljava pojedincu da se izdigne iznad svoje sredine.

A grešna je to misao, jer kada se uličarsko prozivanje uspostavlja kao primjer uzornog odnosa spram društveno priznatih, onda to nije ništa drugo do slavljenje osrednjosti, prosječnosti, koje svoje akcije pravda prevencijom nadmenosti i bahatosti kao, navodno obaveznih, pratećih pojava svakog uspjeha.

Iako bi glavna razlika između priča o ophođenju s Bono Voxom i ove u koju je uključeno Andrićevo ime mogla biti sadržana u različitom prihvatanju uspjeha domaćih ljudi i onih koji dolaze iz bijela svijeta, valja nam primijetiti i sljedeće: irski pjevač je u trenucima odmora bio pušten da bude jedan od nas i, što je još važnije, ljudi oko njega su, konstatirajući njegovo prisustvo, ali ne napravivši od toga cirkus, pokazali visok stepen svijesti o vlastitoj vrijednosti, sasvim različitu od one koja potvrdu vlastitog postojanja traži i nalazi kroz materijalne dokaze o prisustvu u životu poznatih.

Samo u okvirima trenutno vladajućeg kulturnog modela, koji od nas pravi skupljače potpisa i fotografija, moguće je reći da ne postojiš ako nisi bio na televiziji, a da se pritom ne misli da si izvalio ordinarnu glupost. Međutim, ova misao sve više oblikuje naš javni prostor. Do kad?

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.