Živimo u vremenu u kome antifašizam sve više postaje pomodarstvo, trend, a ne istinsko osjećanje za pravdu i istinu, civilizovanu borbu protiv nasilja, terora, kako direktnog tako i posrednog. Nerijetko možemo čuti, pročitati izjave raznih samoproglašenih antifašista, mirotvoraca koje su kontradiktorne same sebi, pojmu pravde i istine.
Često takvo postupanje ima za cilj osvajanje poena, simpatija samo u određenim krugovima, nerijetko samo jednog naroda ili manje skupine.
Kao u svakom poslu, koji zahtjeva stručno postupanje, lege artis, posvećenost i poštovanje moralnih principa, tako i suočavanje sa prošlošću zahtjeva potpunu objektivnost i odsustvo emocija, naročito zbog budućih generacija koje dolaze i ne zaslužuju da samim rođenjem na njih bude stavljena etiketa pripadnika zločinačkom narodu.
Negativan uticaj na stanje svijesti
Veoma loš uticaj na mlade, naročito u državama tranzicije, imaju vršioci javnih funkcija, političari koji svojim latentnim, a nerijetko i otvorenim nacionalističkim stavovima kod mladih stvaraju strah, predrasude, osjećaj anksioznosti od pripadnika drugih etničkih, vjerskih ili rasnih grupa. Svoje stavove pravdaju nekim imaginarnim prijetnjama, ugroženošću nacionalnih interesa.
Nijemi smo posmatrači, svjedoci, nametnute segregacije među djecom, tinejdžerima i takvi postupci nadležnih organa samo stvaraju dodatni udaljenost u svijesti, iako ta udaljenost ne postoji u fizičkom smislu. Jačanju kritičke oštrice, razumijevanje političkog konteksta kod mladih i istinsku borbu za život u boljem, humanijem društvu, otežavaju upavo oni koji bi trebali da i sami budu kreatori jednog novog, boljeg stanja.
Godinama unazad ponavlja se ista priča, grubo se krše osnovna ljudska prava, zakoni koji u mnogim slučajevima predstavljaju samo mrtva slova na papiru, jer možda imamo i dobre zakone, ali ih ne primjenjujemo, a opštepoznato je da su najbolji zakoni oni koji se primjenjuju.
Ustav kao jemstvo slobode i najviši pravni akt u državi se krši od istih tih političara i postavlja se pitanje kakav primjer oni daju mladim osobama, da li će, posmatrajući takve situacije, mladi zaista vjerovati u pravnu državu koja treba da predstavlja oazu slobode i jednakosti za sve građane, bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru…
Potomci antifašista
Isto takav negativan uticaj mogu imati i takozvani, tačnije samoproglašeni, antifašisti koji u javnom prostoru na sve strane ponosno ističu da su potomci antifašista, a da oni sami ništa konkretno nisu uradili da bi zaista popravili loše stanje u društvu, nego su upravo suprotno, svojim selektivnim, subjektivnim stavovima samo još više zatalasali ionako nemirno more.
Takvi „antifašisti“, vjerovatno vođeni postupcima svojih predaka koji su takođe izvršili zločine, nerijetko pozivaju na nasilje prema ljudima koji veličaju nacionalizam, pa i konkretno sam fašizam, i tako dokazuju svoj apsurd, ne shvatajući da se na nasilje ne treba odgovoriti nasiljem, nego upravo na civilizovan način, intelektom, kulturom, radom za opšte dobro.
Još od starog vijeka ljudskih prava se ugrožavaju, što se dalje nastavlja kroz istoriju, krvlju natopljenu, i nakon dva velika rata u 20. vijeku, pa ratnim zločinima i etničkim čišćenjima koje je sa sobom donio raspad Jugoslavije.
Posmatrajući i događaje u Evropi i svijetu, pitamo se da li fašizam ponovo kuca na vrata, odnosno da li je ikada i otišao? Sve te okolnosti stvaraju osjećaj konfuzije u glavama mladih osoba koje, tragajući za svojim mjestom u sistemu vrijednosti, dolaze u stanje dileme da li je nacionalizam dobar ili loš, u kom pravcu krenuti?
Da postoje i pozitivni primjeri mladih, tinejdžera i studenata, neopterećenih podjelama, svjedoče slučajevi u Jajcu gdje su srednjoškolci odlučno rekli ne segregaciji u njihovoj školi, kao i studenti likovnih akademija iz cijele Bosne i Hercegovine koji su u Trebinju interaktivnom grafičkom radionicom „Otisci uz poruku o miru“, takvu, pacifističku poruku uputili našoj javnosti, dokazujući da mladost i umjetnost mogu ovu državu, i uopšte svijet učiti mnogo ljepšim mjestom za život.
Izvor: Al Jazeera