Misterija i historija jedne pjesme koja se vratila Sarajevu

Kornelije Kovač i Boštjan Korošec u šetnji Baščaršijom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Velimir Ilić

Gradovi su ljudi i ljudi su gradovi, a muzika pripada i ljudima i gradovima. Istovremeno, samo je muzika i besprostorna i bezvremena, neograničena i gradovima i ljudima.

Jedino sam, ovako razmišljajući, mogao da razumem istoriju i misteriju jedne pesme koja se, preko iz Sarajeva, preko Beograda i Celja, Rijeke i Zagreba, pa opet Beograda – vratila Sarajevu, gradu u kome je nastala. Pesme u koju je stalo mnogo više od reči i nota, vremena i ljudi, prostora i prošlosti, sećanja i budućnosti. Jedne pesme koja je – dve pesme u jednoj, zbir mnogih života, prožetih notama i stihovima.

Kad je pjesma – po mjeri

Radio Sarajevo, 1963. godine

Propagandista u Radio Sarajevu, Žarko Roje – pesnik i kompozitor, iskusan i sa već nekoliko hitova u biografiji – strpljivo je u svojoj kancelariji, na nekom spratu u Danijela Ozme 7, slušao mladog kolegu, tada studenta muzičke akademije i pomalo profesionalnog muzičara, Kornelija Batu Kovača.

A Kovač mu je, uporno, pevušio “Kućica u cveću, trava oko nje…”, Žarkovu pesmu s kojom je Zdenka Vučković osvojila nagradu na Opatijskom festivalu 1958. godine jer je, kako reče autor, dobila “pesmu po meri”.

Inventar godina

Pesma “Četiri mladića idu s Trebevića” je, počev od 1963. godine, sticajem okolnosti povezala mnoge, a na čelu te muzičke kolone su tekstopisac Žarko Roje, kompozitor Kornelije Kovač i pevač Vedo Hamšić, dirigent Esad Arnautalić i njegov orkestar, muzičari iz Revijskog orkestra Radio Sarajeva… Svi oni su stavili svoj pečat.

Na samom početku, po izlasku singl ploče, nije bilo ni natruha da će pesma odmah postati hit, a prodati primerci su tokom vremena dostigli izuzetan tiraž za tadašnje uslove. Pesmu je svom snagom podržala i popularisala i zabavna redakcija Radio Sarajeva i njeni urednici Nikša Dabović i Zlatko Daniš. “Četiri mladića…” pevali su još i Zlatan Fazlić- Fazla i Ivan Jelić.

Pesma “Četiri mladića…” dobila je novi život u stihovima Duška Trifunovića čije su stihove “Uspomene sve će sjati” zakotraljali, izuzev pesnika, kompozitora Kornelija Kovača i pevača Boštjana Korošeca, i prvi izvođači – Damir Imamović sa trijom 2012, Brano Likić i Gagi Danilović na proslavi pola veka Kovačevog muzičkog stvaralaštva, u Sarajevu 2013. godine.

Tačku na I stavio je Boštjan Korošec 2014. godine, ali on tvrdi da je to tek početak te pesme koja će stariti – kao vino.

“Tada sam prvi put od jednog uspešnog kompozitora čuo taj izraz – po meri”, priseća se danas Kovač, dok u njegovoj radnoj sobi prebiramo po notama i uspomenama iz ‘60-ih godina.

Od tog dana Žarko je Batu bacio na muke – kako napraviti nekom pesmu po meri, a da se uklapa u emocije i glasovnu lepezu pevača i pri tom da pogodi ciljnu grupu slušalaca. Uz sve to – da zvuči uverljivo, kao hit.

“Imam ideju za jednu brzu pesmu. Skoro sam je i jasno formulisao. Ali, naravno, uvek imam problem sa tekstom. Da li bi mogao da ti napišem tekst”, preduhitrio je Žarko Batu.

Par dana kasnije sreli su se u hodniku Radio Sarajeva. Žarko je otrčao do kancelarije i, minut kasnije, doneo već otkucane stihove pesme “Četiri mladića idu s Trebevića”.

“Tako sam dobio tekst za moj prvi hit, rođen u Sarajevu. I prvi pravi hit u mojoj muzičkoj karijeri”, priča Kornelije Bata Kovač, a pogledom na isečke iz novina vraća se u šezdesete godine prošlog veka, na scenu omladinskog kluba EHO 61 u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, igranke na igralistu i u sali Fiskulturnog doma (FIS), Sloge…

Moglo bi se reći da je taj susret u Radio Sarajevu bio početak jednog hita. Bata je Žarkovom tekstu dodao malo rumba-rocka u strofama i ritam bugi-vugija u refrenu, pa sve zajedno prosledio Vedi Hamšiću, vižljastom mladiću s gitarom, studentu arhitekture, koji je već žario i palio na lokalnim igrankama i u klubu EHO 61.

Stihovi pesme “Četiri mladića idu s Trebevića” ubrzo su postali hit koji se pevušio i između igranki vikendom, a – dokazano – i u učionicama i dvorištu Druge gimnazije. Istovremeno, Vedo Hamšić je svakim danom dokazivao da nije bezrazložno bio idol tinejdžerki i studentkinja.

“Dok sam ja tumarao između dve krajnosti, pokušavajući da uspostavim kompromis između džeza i bit muzike, Vedo je skupljao poene na festivalu  ‘Bratstvo jedinstvo’ u tadašnjem Titogradu i Beogradu. Učešće u emisiji ‘Mikrofon je vaš’ otvorilo mu je vrata studija Radio Sarajeva”, priča Bata Kovač, zagledan u požutele isečke iz novina, glasom koji odaje hroničnu nostalgiju, a kod sagovornika budi ljubomoru na vremena spokoja, ubijenog i nestalog u godinama zlokobnih zvukova i prinudne tišine ‘90-ih godina.

Pokazuje prepisku s Vedom Hamšićem uoči proslave pola veka svoje muzičke karijere: “Cijeloga me života tvoja pjesma prati u stopu, a valjda će i kasnije neko da se proslavi s njom. Poslije nas. A ja se naradio za stolom projektujući i projektujući, pa onda i slikajući… Ipak, i danas me ponegdje prepoznaju: ‘Vidi onog, on je pjevao ‘Četiri mladića”. Hvala ti još jednom na pjesmi. Pozdravi gospođu, pa se čujemo! Vozdra! Vedo”.

Vedo Hamšić je, prstom sudbine, otišao s ovog sveta 2014. godine, baš baš u vreme kad je između Beograda, Celja, Rijeke, Zagreba i Sarajeva nastajala nova pesma o četiri mladića.

 

Gdje su četiri mladića s Trebevića?

Beograd, Klub Bojan Stupica, 1999. godine

“Gdje su sada i šta rade četiri mladića?”, odgovor na ovo pitanje može ovde i sad – ili kad god – dopisati svako po vlastitoj želji, sećanju, emocijama ili mašti, ali priča, zapravo, ide ovako:

Duško Trifunović je, oslonjen na zid u sali beogradskog kluba Bojan Stupica, slušao Kornelijevo muziciranje. Kad su utihnuli poslednji zvuci instrumentala i aplauzi na promociji albuma “Dvojni identitet”, prišao je, pružajući mu koverat.

Sarajevo – grad talenata

Kornelije Kovač je u Sarajevo došao sa 18, a otišao iz grada sa 26 godina. U tom periodu vodio je “Eho 61” u Drugoj gimnaziji, dve godine svirao je u “Indexima”, kao student je radio u Muzičkoj produkciji Radija Sarajevo… U tom periodu je na tekst Žarka Roje komponirao “Četiri mladića idu s Trebevića”.

Mediji su tad zabeležili da je to prvi džez ansambl iz BiH koji je učestvovao na jugoslovenskom džez festivalu.

“Naravno, bilo je džez muzičara i pre mene Dejan Zagorac, Igor Čapljinski… Sarajevo je grad bogat talentima”, kaže Kovač.

U njegovoj “sarajevskoj muzičkoj teki” iz perioda 1961 – 1968. stoje, pre svih, i ova imena: Vedo Hamšić (Četiri mladića idu s Trebevića, Fedora); Kemal Monteno (Kad se vratim kući, Tugo moja mala), Miralem Kruškić (Nisam ti značio ništa), Sabahudin Kurt (Oči boje lešnika, Ti si bila tako lijepa), Boško Orobović (Susret, Veče), Drago Diklić (Ne budi tužna večeras), Žarko Dančuo (Moj profesor), Krsta Petrović (Ne budi tužna večeras), Zdenka Vučković (I leti i zimi, Zašto odlaziš tužan), Dragan Stojnić (Duga je noć), Lado Leskovar (Bezimeni, Tanja), Emir Bašić (Leptirica).

Među instrumentalistima s kojima je svirao u beležnici su Drago Paradžik – klarinet, Davor Lorković – harmonika, Igor Čapljinski – gitara, Dejan Zagorac – alt saksofon, Dušan Stoparić – kontrabas, Zahid Džihan – bubnjevi…

“Evo, ti ćeš već znati kako i šta s tim što je unutra. Nadam se da će ti se dopasti”.

Razmenili su nekoliko rečenica, a maestro je, pozdravljajući pesnika i ostale goste na promociji, stavio koverat u džep, ne sluteći da će se te večeri zavrteti vremeplov i povratak početku koji – nema kraja.

U kovertu su bili stihovi pesme “Uspomene sve će sjati”.

“Da li znaš bijeli grade ispod Trebevića

Gdje su sada i šta rade četiri mladića

Pjevali su zaneseni kako svijet je mali

Pjevali o nekoj ženi koju nisu znali”

Između su nastale ili nestale generacije, a u međuvremenu je – trajanje. A ova priča traje od 1963. godine, kad su, vođena olovkom Zagrepčanina iz Sarajeva Žarka Roje, četiri mladića ušetala s Trebevića među note studenta muzičke akademije Kornelija Kovača, da bi ih student arhitekture Vedo Hamšić, glasom i uz orkestar Esada Arnautalića, preselio na vinil jedne singl-ploče. I u istoriju.

Deo te istorije, spakovan u koverat za Batu Kovača, nastavio je upravo pesnik Duško Trifunović, uz čije stihove su odrastale i odrastaće generacije.

“Uspomene sve će sjati kao dijademe

Svaka će se mladost zvati dobro staro vrijeme”

Napisao je tako Duško, sluteći i osećajući da će njegovim stihovima upravo Kornelije Kovač udahnuti prave note i elegičnu dozu nostalgije. Ta misterija sarajevskog muzičkog duha ‘60-ih i potonjih godina, naprosto, nije imala gde da se izgubi. Neizvesno je samo bilo u kom će se obliku ponovo pojaviti.

Boštjan Korošec, pevač kojeg je izabrala pesma

Pesma je dugo bila podstanar u Kovačevoj radnoj sobi u kojoj, ako se izuzmu klavir i kompjuter, ima više muzike i nota nego prostora.

“Prvo sam napravio radni aranžman i otpevao vodeću melodiju da bi u tom formatu mogao bilo kome da je pošaljem. Pokušao sam da stupim u vezu sa vokalnom grupom ‘Prijatelji’ iz Sarajeva, ali oni su bili dosta dugo zauzeti drugim ponudama i snimanjima”, priseća se Kovač.

Tako je bilo se dok se jednog dana, niotkud sa Facebooka, početkom 2014. pojavio Boštjan Korošec, mladić iz Celja, sasuo pregršt komplimenata i divljenja liku i delu Bate Kovača i zamolio ga da izabere neku pesmu koju bi poverio njegovom glasu. Kovač je prihvatio izazov.

“Iskušavao me je, poslao mi je tri pesme. Možda će zvučati malo smiješno, ali ta pjesma je odabrala mene. Prvi put kad sam je čuo sve mi je bilo logično i jasno, tačno sam znao kako će ići melodija, kako ću je otpjevati. Kao da je oduvijek bila dio mene”, objašnjava mi u kratkom elektronskom dopisivanju Boštjan kako se desilo da preko Beograda i Celja četiri mladića s Trebevića u drugoj pesmi opet došetaju u Sarajevo.

“Boštjan je osetio to vreme, otud toliko emocije u pesmi”, tvrdi Bata Kovač.

“Veoma je važno da ne zaboravimo tko smo i odakle dolazimo. Ako su pjesme kvalitetne, one su priče nekog razdoblja i kao takve potpune u svome izričaju. Veliki Duško Trifunović napisao je predivan tekst o svima nama, a svima nama dogodi se ‘život’, stvari se mijenjaju. Svatko od nas ima svoj životni put o kojem mislimo da odlučujemo sami, ali nikad ne možemo biti sigurni gdje će nas taj put stvarno odnijeti”, kaže Boštjan, uveren da “vrijeme ove pjesme tek dolazi i da će, kao dobro vino, sa godinama još dobiti na vrijednosti”.

I ko god da su bila četiri mladića na koja je mislio Žarko Roje, oni su danas, gde god bili, metafora jednog vremena, zgusnutog u pola i kusur veka muzike i uspomena.

Jer, “svaka će se mladost zvati dobro staro vrijeme”. Uostalom, Duško Trifunović bi sve to danas možda opet ovako objasnio:

“Ako ti jave: umro sam, ne veruj – to ne umem”.

Izvor: Al Jazeera