Milena Dravić – glumica koja je spajala ljude

Milena Dravić umrla je u 79. godini života (Tanjug)

Duga i teška bolest odnijela je Milenu Dravić nepunih deset dana nakon 78. rođendana [Al Jazeera]

Na sceni i pred kamerama je mogla – sve. U životu, iza objektiva i pozorišnih zavesa – prepuštala se intuiciji i emocijama, bodreći sebe dvema neprolaznim ljubavima – Draganom Gagom Nikolićem i glumom.

„U ovom, za mene nepodnošljivom vremenu življenja, a bez moga Dragana, sve je još mnogo zluradije. Bez njegovog osmeha za dobro jutro i podrške da izdržimo još jedan dan, sa svim njegovim nepredvidivostima, a ne gubeći veru u život, ljude, ljubav… ništa više nije isto, niti može biti“, deo je njene ispovesti u knjizi objavljenoj uz dodelu nagrade za životno delo „Dobričin prsten“.

Privilegijom da Mileni Dravić bude bliskija od drugih, autorka te monografije, novinarka Tanja Nježić, izazvala je prećutanu ljubomoru mnogih kolega koje su ikad imale priliku da razgovaraju s Milenom.

I zbilja, od Gaginog odlaska, u martu 2016. godine, Milenin svet počeo je da se ruši brže nego što je mogla da podnese i izdrži. Kad smo se poslednji put videli, u proleće ove godine, u agenciji kod S. i D, njen odgovor – u koji bi trebalo da stanu sva potrebna ili suvišna objašnjenja znanima i neznanima – glasio je: „nije baš sjajno“. Izgovorila je to diskretno, ali maestralno sugestivnim tonom, tako da svakog pristojnog sagovornika odvrati od bilo kog sledećeg pitanja.

„Nedostaje mi Gaga… Nadala sam se da ćemo… da će bar završiti tu svoju knjigu…“, dodala je posle pauze od nekoliko sekundi. Lagano odmahivanje rukom usred do kraja neizgovorene rečenice, shvatio sam kao znak besmisla da više išta objašnjava, bilo kome.

Beogradski tabloidi

Teško joj je uspevalo da razume i prihvati svakodnevicu preplavljenu bezobzirnom surovošću, počev od prvih dana kad se Gaga suočio s bolešću i lekarskim greškama, a naročito u trenucima kad su beogradski tabloidi, pošto-poto, svojom bezobzirnom glađu za tiražom, Mileni i Draganu činili još težom njihovu ličnu, ljudsku dramu.

Građanskom pristojnošću, zamolila je tada novinare za civilizovanu uljudnost i poštovanje privatnosti. Uzalud!

Zato danas, kad se posle vesti o Mileninom odlasku, mediji licemerno utrkuju ko će o njoj napisati više hvalospeva i kad televizije iz bunkera i arhiva vade stare filmove, kao eho njene ogorčenosti, zvuči tadašnji, skoro očajnički apel. Upozoravala je da su ona i Dragan Nikolić samo ljudi koji bi svoju intimu zadržali za sebe, odvojenu od kamera i pozorišnih dasaka.

„Zamolila sam u jednom trenutku medije da prestanu da pišu takve strašne stvari i objavljuju one strašne naslove. Dragan i ja smo ljudi istog kova. Mi nismo nikada bili zaštićeni. Nas niko i nikada nije štitio, a ja sam videla da su mnogi bili zaštićeni. I sad vidim neke za koje mogu reći da su i problematične ličnosti, a da su ipak zaštićeni. Nas dvoje smo izlazili toliko u susret ljudima. Napravili smo karijere mnogima i mislim da nismo zaslužili to što se desilo“.

Eto, danas imam potrebu da zabeležim tu, bar jednu mrvicu Milenine gorčine, tek toliko da se ne zaborave grehovi prema njoj i Gagi, grehovi koji su prethodili nekim današnjim suzama licemerja.

Činjenice su, ipak, neprikosnovene – publici je bila i ostala ikona. Za većinu kolega glumica biće i dalje uzvišeno vredna iskrenog poštovanja i divljenja, oslobođenog svake sujete, inače svojstvene umetnicima.

Ostaće upamćene stojeće ovacije letos u Areni, na otvaranju 65. Pulskog filmskog festivala, pa skoro identična scena nekoliko dana kasnije na Palićkom festivalu. A niko tad nije ni slutio da su to njeni poslednji javni nastupi.

Besprijekorna posvećenost

Letos joj je u Istri bila posvećena i izložba fotografija, na kojoj je Rade Šerbedžija otvorio dušu: „Milena je naša sadašnjost, Milena je naša mladost, naša prošlost, naša budućnost. Ona je čovek dobre volje, ona je najtalentovanija. Milenine plave oči su sami film, film koji smo svi imali sve ove godine. Milena je čovek koji spaja ljude, Milena je dobrota, Milena je razlog zašto smo ovde. Sve ove fotografije svedoče o jednoj čudesnoj osobi“, rekao je tad Šerbedžija.

Koji dan kasnije, deo Palićkog festivala bila je i izložba “Milena”. Njenu karijeru Mira Banjac posložila je tad u samo dve-tri rečenice: „Ovo lice kojim smo sada okruženi – to je najblistavije lice naše kinematografije. Milena Dravić je naša jedina autentična filmska glumica, a koja ima maestralni i televizijski i pozorišni opus. Ne događa se često takva karijera“.

Na sceni – maestralni talenat, besprekorna posvećenost, profesionalnost protkana svakim atomom snage, do poslednje kapi znoja.

Govorila je kako se, uprkos svim nagradama, zadovoljnom oseća tek kad spozna uzajamnost sa rolom koju igra: „Mogli su to biti i Zlatni lavovi i Zlatne Arene i Kanska nagrada… sve to ne bi vredilo, ako ja nisam zadovoljna. Najvažnije je bilo da sam, u sebi, zadovoljna ulogom koju igram“.

Izvan scene – spontana iskrenost i skromnost, veliko poštovanje prema ljudima – kolegama, prijateljima i susedima, humanost i sve ljudske vrline koje se danas retko sreću u kolopletu sveopšte sebičnosti, pohlepe i samodovoljnosti bahatih.

Nikad nije rekla da je jugonostalgičar, ali se između redova čitalo da ju je teško pogodio raspad Jugoslavije. Kad smo početkom marta 2015. U intervjuu za Al Jazeeru razgovarali povodom nagrade koja joj je dodeljena na FEST-u (Beogradski pobednik za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti), svoju kosmopolitsku pripadnost metaforično je pojednostavila – mestom rođenja.

 

Raspad Jugoslavije i jugonostalgija

„Kao Beograđanka u tadašnjoj državi, u kojoj sam puno radila i gde su me u svakoj sredini primali božanstveno, nikad taj prostor nisam prisvajala, gde god da sam odlazila. To je bio NAŠ prostor, a ja sam bila zahvalna što su me ljudi svuda jako lepo dočekivali i ispraćali. I vraćala se kući – u Beograd. To je neka moja osnovna pripadnost – Beograđanka, Dorćolka. To je nešto što je moje, moje ime i prezime mene svim u tim podelama“.

Ni raspad i podela bivše Jugoslavije ni ratni sukobi, u kojima su neki pobrkali glumu i naciju, Milenu nikad nisu udaljili od kolega i prijatelja: „Prosto mi je bilo neshvatljivo… u prvim danima uopšte nisam mogla da verujem. Nisam dala sebi da prekinem sva ona moja osećanja i niti koje sam imala sa svim svojim prijateljima i saradnicima, ne samo glumcima i rediteljima. Naravno, videla sam užase tog rata, ali nijednog trena mi nije padalo na pamet da bilo koga i bilo šta okaljam, očajna što se to tako dogodilo, što je sve tako završilo i što je sve ovako kako je danas“.

Nema više intervjua, ni teglice meda uz čaj, da bude zdraviji. Duga i teška bolest, koju je ćutke nosila daleko od javnosti, odnela je Milenu Dravić nepunih deset dana nakon 78. rođendana.

Komšije S. i D. i danas će zaliti rođendansko cveće koje su Mileni 5. oktobra u Ulicu Ivana Đaje, na beogradskoj Čuburi, poslali iz Jugoslovenske kinoteke i beogradskih pozorišta.

U međuvremenu, Milena je, uz diskretan naklon publici u nebeskom teatru, verovatno već zaplesala neki kosmički tango sa Gagom, obraz uz obraz.

Izvor: Al Jazeera