Oglasi

Mihail Kalašnjikov, izumitelj koji se nije pokajao

Nimalo ne bih volio da sam na mjestu Kalašnjikova, iako mi je njegova puška u nekoliko navrata itekako dobrodošla. Svojim sam se očima uvjerio da je nose i žrtva i agresor.
Mihail Kalašnjikov je 1947. napravio pakleni stroj AK-47, automatsku pušku nazvanu po njemuAP

Piše: Muhamed Mahmutović

U svijetu se uglavnom primjenjuje nepisano pravilo da o mrtvima treba govoriti sve najbolje, ali su mnogi mišljenja da to ide - prema zaslugama!

Čovjek čijim je izumom ubijeno nebrojeno ljudi širom svijeta doživio je duboku starost i umro u 94. godini, 23. decembra 2013. u Moskvi.

Mihail Kalašnjikov je, bez posebne naobrazbe, već u svojim dvadesetim godinama konstruirao, na željeznici gdje je radio, a onda 1947. i napravio pakleni stroj - AK-47, automatsku pušku nazvanu po njemu.

Njih je do danas proizvedeno blizu 70 miliona primjeraka i sigurno će taj broj još dugo godina rasti, jer je ta puška uprkos velikim ulaganjima u industriju oružja do dana današnjeg ostala neprikosnovena.

Bešćutni i ponosni pogled

Puške "kalašnjikov" mogu se zvanično naći u stotinu država svijeta, ali su nezvaničnim kanalima vjerovatno došle u mnogo više država.

Kalašnjikov je, osim toga, napravio i neke inovacije za ruske tenkove, a kada su ga pitali da li se kaje što je izumio oružje koje je ubilo toliko ljudi odgovorio je bez trunke kajanja: "Izumio sam je da bih zaštitio domovinu. Ne žalim i ne snosim odgovornost za to kako su je političari koristili."

Na dan smrti nam se sa mnogih naslovnica smiješio Kalašnjikov sa svojim paklenim strojem u ruci, što je kod mnogih ljudi sigurno izazvalo nelagodu u želucu i nametnulo pitanje o čovjeku kao humanom i razumnom biću.

Iluzorno je, sa nama ovakvima kakvi jesmo, vjerovati da bi manje ljudi stradalo u raznim ratovima i okršajima da njegovog izuma nije bilo, pa, ipak, može se sasvim sigurno tvrditi da ih je, zbog preciznosti i izdržljivosti njegovog izuma, bilo nešto više.

Ponekad sam razmišljao o njemu i pitao se - da li se kaje? 

Zato mi njegov bešćutni i ponosni pogled sigurno neće dugo isčeznuti iz memorije, jer sam ponekad i ranije razmišljao o njemu i pitao se baš to - da li se kaje? Ne mogu vjerovati da neko ni za toliko godina života ne promijeni svoj pogled na život i da se sasvim mirno sprema na onaj svijet i susret sa milionima onih koji su stradali od njegovog izuma.

Ako gledam iz njegovog ugla, da je htio zaštititi domovinu, da - to se desilo u jednom teškom vremenu za čovječanstvo. U tom slučaju on sigurno ima razloga za ponos na svoj izum, ali taj ponos ništa ne bi umanjilo ni njegovo kajanje zbog mnoštva ubijenih civila i djece.

On je, doduše, jednom izjavio da mu je žao kad vidi da njegov izum koriste teroristi, ali je pitanje koga je smatrao teroristom - državu koja napadne drugu državu zbog geostrateškog položaja, naftnih rezervi ili, recimo, Afganistance, koji su se po bespućima svoje države sa kalašnjikovom u ruci tridesetak godina opirali okupaciji svoje domovine od njegove Rusije, a danas od okupacije SAD-a?

Misao vodilja

Pretražujući o njegovom životu i tražeći motiv da izmisli oružje naletio sam na mnogo zanimljivih izreka i detalja iz njegovog života.

U Glasovima iz Rusije stoji da mu je nešto što je pročitao iz neke vjerske literature bila misao vodilja dok je radio na svom izumu, kojeg nije mogao ni patentirati u to vrijeme, pa ga nije ni unovčio.

"Kao mladić sam negdje pročitao sljedeće: Bog svemogući je rekao da je sve što je previše složeno nepotrebno, trebaju nam jednostavne stvari! Zato je to postala moja cjeloživotna izreka. Napravio sam jednostavno i pouzdano oružje da branim granice moje domovine", izjavio je Mihail Kalašnjikov.

On nije završio gimnaziju, pa stoga nije za očekivati da je u svom životu mnogo čitao, ali je očito iz onog što bi pročitao uzimao pouku. Vjerovatno nije pročitao da su se upravo zbog stradanja nevinih ljudi mnogi pitali i to da li Bog postoji. 

Kalašnjikov je jednom izjavio da mu je žao kad vidi da njegov izum koriste teroristi, ali je pitanje - koga je smatrao teroristom?

Poslije jednog rata i strahota u njemu počinjenih su i mnogi veliki filozofi posumnjali u postojanje Boga, a mnogi su Ga se i odrekli! Ernest Renan se čak, pri punoj svijesti i uz svu odgovornost, poslije tog strašog rata javno upitao: De quoi vivra-t-on apres nous? - Čemu još živjeti poslije nas?

To je rekao čovjek koji ni sa čim nije uzrokovao nečiju smrt!

Podijeljenost u komentarima o smrti Kalašnjikova, gdje ga jedni smatraju velikim izumiteljem koji je čovječanstvu donio dobro, a drugi da je ostavio čovječanstvu veliko zlo i da ga ne treba slaviti, sasvim jasno ukazuje na to da će i dalje biti onih koji će sa njegovom puškom nekoga napadati, a da će biti i onih koji će se istom takvom puškom braniti.

Bilo kako bilo, kad razmišljam o njegovoj ostavštini iz svih mogućih uglova ja nimalo ne bih volio da sam na njegovom mjestu, iako mi je njegova puška u nekoliko navrata itekako dobrodošla. Svojim sam se očima uvjerio da je nose i žrtva i agresor.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.