Još kad sam bio maleno dijete, prije nego mi je itko objasnio razliku između dobra i zla, osjetio bih nepravdu. Sva djeca su takva, iako ne razumiju, kroz svoju empatiju osjete tuđu žalost, strah i bol. Sjećam se tako da su nas od malena odvajali. Tada sam naučio da postoje mjesta koja ne primaju one drukčije.
Kad čovjek stari, shvati da iza tih podjela stoji novac i zarada, a ne ikakva ideologija. No ni sad mi nije posve jasno zašto postoje takve razlike, zašto ih ljudi dopuštaju. Mnogi kažu da je dobrovoljno, da je to tako, da postoje jedna pravila za neke ljude, druga pravila za druge – svijet nekad nema smisla.
Jedno od prvih sjećanja ove diskriminacije bilo je kad sam imao oko desetak godina. Sjedio sam pokraj svog oca, a vlasnik je upravo nekoj osobi objašnjavao kako je ne može poslužiti. Kako je ona drukčija i neka produži niz ulicu gdje će je netko drugi primiti.
Nitko u prostoriji nije reagirao. Primijetio sam i da smo svi mi zaista drukčiji od odbijene osobe. Nije mi bilo jasno zašto se to događa. Osjetio sam da svi ostali prihvaćaju situaciju kao da ima neke logike iza svega toga. Ja nisam vidio nikakvu logiku.
Što sam bio stariji primijetio sam da je to proširen način ponašanja, pravilo, a ne iznimka. U razgovoru s prijateljima otkrio sam da diskriminacija nije samo vezana za mjesto gdje će te netko poslužiti, nego je i financijska. Ja i moji prijatelji smo bili povlašteni, mi smo prolazili jeftinije. Za jednako odrađeni posao, mi smo morali manje platiti, čime smo dolazili u ekonomsku prednost. Tada sam shvatio da je to uzrok svake diskriminacije.
Pitanje identičnosti
Ponekad, kad bih šetao ulicom, naletio bih na ta “druga” mjesta. Pogledao bi ljude kroz prozore i vidio da su slični nama. Poneki bi mi bio sličan izgledom, nalikovao na mene, kosom i bradom. Kasnije bih čuo koliko bi ih to koštalo. Astronomski. Smrznuo bih se.
Godine su prolazile i to me smetalo sve više i više. Ljudi oko mene ponašali bi se kao da nepravda ne postoji oko nas. Kad bih nekog suočio s problemom, priznao bi ga i slegnuo ramenima.
“Svijet je takav. A i nije to isto. Nije to ista stvar. Njima i nama nije isto.”
Ma kakav svijet?! Pa svatko u nama ima krv kraljica i kraljeva, šamana i svećenica. Svi smo potomci heroja koji su osvojili cijelo kopno, sva mora, nebesa, Mjesec, a uskoro i Mars! Svijet je onakav kakvoga ga stvorimo, stalna promjena i revolucija, kako oko Sunca, tako i oko nas samih. Od majmuna koji je prvi sišao s grane, do kiborga koji će osvojiti galaksiju.
A to da nama i njima nije isto, najveća je uvreda. Diskriminacija nije pitanje raznoličnosti. Ona je pitanje identičnosti. Ljudi traže različite stvari, ali kada tražimo isto, zaslužujemo isto. Svaka osoba ima pravo biti svoja, odgovarati i platiti za to, ali kad dvoje ljudi zahtijevaju identične stvari, društvo ih mora tretirati jednako.
Uzmimo primjer tržnice. Cijene variraju od trgovca do trgovca. Jedan prodavač prodaje lički krumpir, drugi prodaje batat. Slobodno prošetajte tržnicom i odaberite što hoćete. Kupili ste kilu krumpira. Platili je deset kuna. Zamislite sada osobu koja dolazi poslije vas, traži istu kilu krumpira, a trgovac odgovara da nije u stanju prodati taj krumpir. Ne samo to, on vas pošalje drugom trgovcu koji vam identičnu kilu krumpira naplati sto kuna. Razlog? Jer ste drukčiji od prethodnog kupca zbog nečeg s čim ste se rodili. Pa zar ne biste podivljali? Otišli se doma smiriti. Uzeli Novi zavjet, nezgodno ga otvorili na scenu u Hramu i vratili se na tržnicu s bičem u ruci?
Pokus sa diskriminiranim
I zato sam prešao s riječi na djelo. Agitiranjem i tajnim sastancima uspio sam sakupiti grupu hrabrih revolucionara. Iznajmili smo napušteno skladište u centru grada, proveli nužne instalacije i postavili zrcala na strateška mjesta. Skupili oštrice koje smo mogli nabaviti, od britvi do škara, te zaštitne pregače.
Skladište je bilo nasuprot jednom punktu na kojem smo mogli presresti diskriminirane prije nego što ih se ekonomski izrabi. Bilo je zimskih šest sati. Mrak i studen. Kad je upravo netko skrenuo iza ugla i uputio se prema nama.
“Doba večer, gospođo, ispričavam se što smetamo, no radimo jedno bitno istraživanje, Vi se upravo idete šišati?”
“Ne smetate, djeco, jako ste simpatični u tom samtu. Da, idem se šišati.”
“Neki veliki zahvati? Vidim da imate kratku kosu. Bojanje?”
“Ne ne, samo da me malo skrati, ništa drugo.”
“I koliko će vam to naplatiti?”
“Oko sto kuna. Moja frizerka je jeftina.”
“Gospođo, a da vam kažem da se možete šišati po cijenama u muškim frizerskim salonima?”
“Koliko bi to koštalo?”
“Za malo skratitʼ kosu? Oko dvadeset do trideset kuna”
Gospođi se malo zavrtilo, izgubila je ravnotežu, a mi smo je uhvatili ispod ruke.
“To bi bilo divno. Ali svijet tako ne funkcionira. Uostalom, ja imam svoju frizerku.”
“Gospođo draga, u našem studiju preko puta šišaju najbolji frizeri s ovih prostora, u kojima vrije krv pravednička, pa svoje visoke talente su spremni malo naplatiti, kako bi se borili protiv diskriminacije. Zar zaista mislite da je skratiti kosu tako teško?”
Najveći osmijeh na svijetu razvukao se u toj zimskoj noći. Ona je bila prva, a nakon nje su slijedile stotine, pa i tisuće novih. Jedno skladište nije bilo dovoljno i uskoro smo se proširili po cijelom gradu, dok su se po državi i okolici počele pojavljivati samostalne ćelije, željne pravde u svojim zajednicama.
I više nikad nitko neće biti odbijen. I više nikad nitko neće plaćati skuplje. Mi smo tu u mraku. Pratimo vas. Promatramo vas. Šišamo vas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera