Svađe i prepirke, ruke pomirenja i raskidi drugarstava. Sve se to vidi na sjednicama bh. skupština i institucija, bilo televizijskog prenosa i prenosa nadležnosti, ne bilo. Sve se to onda može očekivati i na unutarstranačkim izborima. Samo niko nije mogao očekivati da će na unutarstranačkim izborima neko ispričati vic koji će u javnosti izazvati takve reakcije sposobne da jasno objasne ono što Freud naziva polja predstave.
Freud tvrdi, a državni ministar sigurnosti Dragan Mektić vicem potvrđuje, da je uživanje u vicu veće ukoliko su pojedinačni scenariji tumačenja tj. polja predstave koja se dovode u kratki spoj, više udaljeni.
Samo su vic i Mektić kadri
Žargon takve viceve naziva “crnjakom”, a Sonja Jovičević Karadžić, potpredsjednica Narodne skupštine RS, članica SDS-a i Radovanova kćerka – u ovom slučaju ima drugačije polje predstava od ministra Mektića.
Ona ne misli da je riječ o crnjaku, nego o potpunoj gluposti. Karadžić – Jovičević smatra da je vic, dakle onaj kojem su se smijali članovi Predsjedništva SDS-a, neprimjeren. Pogotovo zato što je Mektić kadar Srpske demokratske stranke.
Isto polje predstave ima i Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske. “Mislim da ta dvojica ljudi, prije svega, zaslužuju uvijek samo poštovanje, bez obzira o kakvom se nivou razgovora radi. Vrlo je nezgodno baš sve da komentarišemo. Pogotovo ne znam kakav je tu bio nivo priče, sadržaj… Teško se sad u nešto uključiti sa strane i uzeti jedan djelić toga, pa onda to komentarisati”, rekao je Savčić, a prenijela je Srna.
Šta se ovdje zapravo desilo? Vic koji je izvorno trebalo da ispita opšteprihvaćeno stanovište o Karadžiću, ukorićeni način mišljenja, rasvijetlio je neke prećutane pretpostavke. Omogućio je uživanje u nečemu što bi inače bilo potpisnuto, u saznanju da ga svijet s pravom i pravdom gleda potpuno drugačije od heroja. Jedino nije osigurao uživanje od prigovora kritike koja ga želi ukinuti.
Zbog toga Mektićev vic i jest veoma lucidan. Nije poslužio samo da osvijetli stigmu koju Srbi nose, reprezentaciju i reputaciju kakvu imaju zbog Karadžića i mjeru do koje bi željeli da tu stigmu ne nose. Pokazao je, kroz reakcije koje je izazvao, mnogo više.
Prvo je pokazao da su novinske kuće, poput agencije Srna, spremne da zatraže “mišljenje druge strane” i uvaže komentare na vic o Karadžiću i Mladiću. To ne pokazuje samo indoktrinaciju i nivo manipulacije u kome su Karadžić i Mladić prije svega heroji, nego i u čijoj službi “ideala” i ideologija je takva selekcija mišljenja. Zbog čega bi inače iko tražio ičiji zvaničan komentar o nečijem vicu?
Kroz reakciju onih koji su mu se smijali, uspio je dočarati šta to okolina – u ovom slučaju pogotovo članovi Predsjedništva SDS – žele potisnuti. Šta ih to guši, sputava, šta svjesno odbacuju, i koliko je dobro što se podsvijest ne može kontrolisati koliko i svijest.
Interpretativne zajednice
Taj nivo oslobađanja i potiskivanja pritisaka kad se spomene globalna reprezentacija Srba kroz Karadžića i Mladića odavno se nije desio. Pogotovo u tako visokim strukturama vlasti Srba, i pogotovo ne u Srpskoj demokratskoj stranci, ala amateri Radovana Karadžića.
Reakcija Karadžić – Jovičević i Milomira Savčića po pozicijama je drugačija. Izjavu Milomira Savčića da, bez obzira na kontekst, okolnosti i sadržaj, Karadžić i Mladić moraju da se tretiraju sa poštovanjem, ne možemo opravdati. Nije ukusno razmatrati zbog čega je to tako.
Ipak, Savčić je borac, i to je perspektiva koja dominira u zvaničnoj interpretaciji reakcije na vic. Svo je svjetlo i sva britkost vica u tome što je i Mektić borac.
Kada su 2. aprila 2016. godine Narodne novine objavile tekst “Borci podnijeli prijave protiv Mektića zbog djela ratnog zločina i nedozvoljene trgovine”, Boračka organizacija opštine Prnjavor protestovala je zbog manipulacije. Zvanično su saopštili da rukovodstvo i nijedan organ Boračke organizacije ne stoji iza ovih navoda. Mektić je inače u svojoj sredini poznat kao častan borac i starješina, koji čast nije izgubio ni u ratu. To situaciju čini dramatičnijom, jer su u pitanju dva pristupa iz veoma slične pozicije.
S druge strane, jasno je zbog čega Karadžićevoj kćerki smeta takav vic, i možemo tu reakciju do nekle i razumjeti, ali ne i opravdati. Kada bismo se vratili suštini vica, sasvim je vidljivo da ne postoji opravdanje. Kada bi postojalo, značilo bi to da Srbi uopšte ne bi trebalo da se bune što ih svijet zna više po Karadžiću i Mladiću, nego po Novaku Đokoviću i Vladi Divcu. Kome bi uopšte i moglo biti jasno zbog čega bi neko odlučio da ga svijet više prepoznaje prema ratnom zločincu i jednom čovjeku kome se sudi za ratne zločine, nego prema sportskim uspjesima ljudi s istom entičkom odrednicom? Zar nije to pomalo shizofreno?
Kad u Haag pođeš odričem te se ja
Nije, u suštini je više farsično. To oslobađanje od prećutanog i sputanog, preispitivanje poznatog i ponovno nalaženje “poznatog” koje Freud primjećuje u vicu, uočio je mnogo ranije i Hegel. Negdje je napisao da se sve velike istorijske činjenice i ličnosti pojavljuju dvaput – prvo kao tragedija, a potom kao farsa.
Od onog što su uočilii Hegel i Freud, nama je mnogo bitnije što su to uočili državni ministar Mektić i šira javnost.
Prodiranje ovakvog vica u javnost suštinski znači da je zvanično odobreno da se od stigme Karadžićevog genocida riješimo kako znamo i umijemo. Da se od aktuelne indoktrinacije, manipulacije istinom i “poznatim” riješimo razgrađujući je uz pomoć vica, humora i apsurda. Da farsu i lakrdiju razgrađujemo farsom i lakrdijom. Onime po čemu smo takođe poznati i sebi i drugima.
Samo da bismo to postigli i kroz šalu, prvo moramo i sebi i drugima priznati da se Karadžić nije šalio, da je arhitekta genocida, progona i istrebljenja. Svega onoga po čemu ga svijet poznaje, ili zbog čega nas prepoznaje po njemu. Da, makar kroz šalu i pomoću vica, dođemo do tog nivoa da se njegovih zločina odreknemo kao što se odričemo njegove reputacije. Da, makar zbog ličnog ugleda i lične reprezentacije, priznamo da nije nikakav heroj.
Tu stoji i veliko pitanje hoće li ovaj vic dobiti karakter humora pred katarzu, i voditi konačnim suočavanjem sa istinom i objektivnim činjenicama o Karadžiću. Najviše zbog toga što dolazi od javne ličnosti visokog reda, koji je prema uklonu javnosti jedan od nosilaca mogućih promjena političke scene u BiH. Pogotovo zbog Mektićevog temperamenta, koji smo već mnogo puta vidjeli, i reputacije borbenog političara koji je spreman da govori, a nije spreman na sitne kompromise. Javnost je već navikla da je ministar Mektić spreman da ukaže ono što misli da treba biti ukazano, da prokaže tamo gdje ga se i ne pita ali ga se tiče. Ostaje da se sazna hoće li i ovog puta imati takav odjek, i hoće li – kad je već počeo – nastaviti sa javnim suočavanjem.
Alternativa je prava farsa – kakvu zagovaraju Karadžić – Jovičević i Milomir Savčić – u kojoj ćemo i njegovu reputaciju i njegove zločine priznati kao svoje. Što svakako činimo ukoliko ih se javno ne odreknemo.
Izvor: Al Jazeera