Mali je korak od Damaska do Grbića

Mali je korak od Damaska do Grbića (Ustupljeno Al Jazeeri)

Neku noć sam na Radiju Studio B, sasvim slučajno, slušao nevjerovatnu i dirljivu priču o Siriji, koju je, uz uhu tako milu pravilnu dikciju i bez poštapalica, pripovijedao Nebojša Kotlanić, novinar u Vanjskopolitičkoj redakciji Radio-televizije Srbije.

Nisam, recimo, znao da se glava Sv. Jovana Krstitelja čuva u Umejadskoj džamiji u Damasku – jednoj od najstarijih na svijetu. Ili da su se Alep i Damask sporili koji je stariji ili, još bolje, koji je od njih najstariji grad na svijetu.

Dogovorili su se da je Alep najstariji grad, a Damask najstarija prijestonica na svijetu. Ili da prosječan mladi Sirijac svoje vrijeme do vjenčanja nije provodio u diskotekama, nego u krugu široke porodice. Ili da su sukovi – posebne arapske pijace – centar društvenog života u arapskim kulturama.

Zajedno, a ne jedni pored drugih

Nebojša je boravio u toj divnoj zemlji do početka rata i prenio nam je zaista dirljive priče o društvu sretnih i normalnih ljudi, koji su, kako reče, živjeli zajedno, a ne jedni pored drugih. Kotlajić kaže i kako su se svi praznici istinski slavili zajedno, kako su muslimani išli na liturgije, a hrišćani na bajramske namaze. Zajedno. I to nije bila neka puka bajka ili neko usiljeno pripovijedanje o fingiranom zajedništvu različitih a opet jedinstvenih ljudi.

I to me podsjetilo na još jednu priču i primjer kako i kod nas stvari nisu uvijek bile ovako grdne, neljudske i nakazne.

Naime, moj je deda, koji je rođen u selu Grbići na planini Devetak, koja svojom gustom šumom natkrovljava Romaniju, između dva svjetska rata išao na pravoslavnu vjeronauku u džamiju. Da, u džamiju, braćo Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Jer je to bila najbliža božija kuća, kako im je sveštenik govorio.

Tradicije, običaji i priče

Bogu hvala pa sam imao sreću upoznati Sirijce tokom izbjegličke krize, po Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji i Grčkoj. Nažalost, meni je to bila sreća, njima, sigurno, najveća nesreća u životima, ali valjda su svijet i (ne)pravda takvi. I tada sam razumio da ne samo što nismo drugačiji, nego da pripadamo istom svijetu, starom svijetu, koji je dovoljno širok da primi svakoga pod svoje skute, a dovoljno mali da bi se svi mogli sretati i dijeliti svoje tradicije, običaje i priče jedni sa drugima.

Jer to je jedini način da opstanemo, kao živi svjedoci, da razumijemo da ovo što živimo danas nije normalno, da je izuzetak u pravilu, koje kaže da ćemo, akobogda i inšalah, ponovo doći na svoje.

Svoje koje je dovoljno široko za drugoga i drugačijeg, bez kojeg ne bi znali da smo i mi drugačiji, a opet jedinstveni.

Mali je korak od Damaska do Grbića.

Izvor: Al Jazeera