Piše: Admir Fazlagić
Osoba A: “Zdravo druže, ideš li sutra na antivladin protest?”
Osoba B: “Ne. To nije antivladin, to je protest opozicije koja želi destabilizirati zemlju, to su gubitnici, koji žele doći na vlast pomoću stranih tajnih službi, sa izrezanim, lijepljenim i montiranim telefonskim razgovorima!”
Osoba A: “Pa ti nisi normalan. Vidiš da su te indoktrinirali.”
Osoba B: “Jesam. Nisi ti. Strani plaćeniče. Nemoj više da mi se obraćaš.”
Osoba A: “I da znaš da neću.”
* * *
Ovo su ispisani redovi razgovora na Facebooku dva moja dobra prijatelja, koji od prije par dana više ne razgovaraju međusobno. Ljuti su jedni na drugog.
Ustvari, ovaj razgovor između njih jasno oslikava sadašnje odnose među makedonskim građanima. Jedna država, a dvije istine.
Dnevna politika i stranačka previranja dvije najveće političke partije podijelili su građane do te mjere, da bi jedni drugima u istom trenutku oči povadili.
Masovni protesti
Oni koji se protive aktuelnoj vladajućoj garnituri izašli su na masovne antivladine proteste 17.maja, u Skoplju, u nedjelju, ispred zgrade Vlade, želeći da iskažu svoje ogromno akumulirano nezadovoljstvo.
Bio je veliki broj partijski neopredijeljenih građana, raznih etničkih i vjerskih pripadnosti, ljudi iz javnog života, umjetnika, sportista, građanskih aktivista, novinara i slobodoumnih ljudi, koji su uvijek tu da se suprotstave svemu onome što smatraju da nije dobro. I da, naravno, bilo je mnogih članova i simpatizera opozicije.
Svoja obraćanja imali su predstavnici građanskih, organizacija, Studentski plenum… Govorilo se i na makedonskom i na albanskom jeziku. Pjevalo se i na jednom, i na drugom jeziku. Zajednički su se vijorile makedonska i albanska zastava.
Zajedno su bili zagrljeni i jedni i drugi. Njih je ujedinila, kažu, želja za promjenama, želja da se ne ponovi ono što je bilo 2001. godine. Ovi su ljudi poslali jasnu poruku, da ne žele sukobe, da hoće mir, život u zajedništvu, međusobnom poštovanju, i naravno bolju ekonomiju, stanje koje neće tjerati da njihova djeca i ostali mladi ljudi kupuju karte u jednom pravcu.
Skup je završen mirno,bez ikakvog incidenta. Prethodno su građani najavili da će ostati ispred zgrade vlade, gdje će boraviti, spavati pod šatorima, time želeći da pokažu svoju odlučnost i istrajnost, tražeći od premijera Gruevskog da podnese ostavku.
‘Makedonija silna’
Dan kasnije, ispred zgrade Skupštine, održao se masovni narodni skup pod sloganom “Makedonija silna“! Skup je organizovala vladajuća stranka VMRO-DPMNE, zajedno sa svojim koalicionim partnerima. Skupu su prisustvovali pristalice vladajuće stranke i njoj bliske građanske udruge, kao što je to Udruženje građana za odbranu Makedonije.
Oni su govorili da je narod pokazao da ne želi na vlasti ljude koji hoće da osvoje vlast pomoću stranih službi, lijepljenim i isječenim razgovorima. Kažu, hoće stabilnu državu, nova zaposlenja, investicije u zdravstvu, obrazovanju, infrastrukturi, kulturi i ostalim potrebnim oblastima.
Dio građana ovog skupa, ostao je ispred zgrade skupštine, gdje će boraviti i poslati poruku podrške aktuelnoj vlasti ,koja je, prema njihovom mišljenju učinila mnogo toga.
Nameće se logično pitanje: Ko je ovdje u pravu, a ko griješi?
I jedni i drugi imaju isti cilj – hoće bolji i kvalitetniji život u svakom smislu. Ništa više.
Promijenimo sebe
No, vjerovatno je najveća greška, što svi vide izlaz u partijskom organizovanju i da je problem u svim drugima samo ne u nama samima.
Bit će i to da nije ovo bitka VMRO-DPMNE-a i SDSM-a, i samo Nikole Gruevskog i Zorana Zaeva. Ovo je ustvari borba svih nas.
No, možemo li se konačno bar jednom odvažiti i izaći iz okova partija? Možemo li jednom reći NE! Hvala Vam, ne trebate nam takvi kakvi jeste.
Ne zaboravimo, svi oni su imali svojih “pet” minuta.
Prije nego potražimo promjene od bilo koga, promijenimo sebe. Doista smatram da bi nam mnogo bolje bilo da više radimo, manje pričamo. Da svoja nerealna očekivanja da nam država može stvoriti sve, a mi samo koristiti benefite svedemo na organizovan kolektivan rad, koji ima jasnu strategiju i viziju.
Da bi nam bilo ko’ pomogao, mi moramo pomoći najprije sebi.
Čitavo vrijeme “pljujemo” političare i politiku, a ustvari oni i ona su samo odraz onoga šta smo ustvari sami mi.
Ukoliko uspijemo da izađemo iz partijskih okvira i da odlučno kažemo “NE“ svemu onome što nam serviraju iz partijskih kuhinja, a malo se namučimo pa napravimo “Menu“ po vlastitoj volji, sigurno bit ćemo sretniji i zadovoljniji.
Da, zato je potrebna žrtva, jer uspjeh ovisi od našeg požrtvovanja, od naše spremnosti da uložimo sebe da bi nam bilo bolje. Nisam siguran da će nam svakodnevno međusobno previranje i sukobljavanje, podjele po raznim osnova donijeti nešto dobro. Nisu nikom i nigdje, do sada, a neće ni odsad. Sigurno.
Potrebne promjene
Kao nikada su nam potrebne znatne promjene u našim razmišljanjima oko toga šta za nas predstavlja država i kako se prema njoj treba ophoditi. Percepcije mainstreama su da je država neko nepoznato treće lice, od kojeg samo treba grabiti a ništa ne doprinijeti. Zato i imamo političku elitu koja nas smatra ne čovjekom, nego “čovječuljcima”, elitu koja zna da nas može kupiti sitnim stvarima i krupnim obećanjima.
I konačno, kao što kaže italijanski političar i filozof, Antonio Gramsci u svojim Zatvorskim bilježnicama: “Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta”.
Bojim se da nam nastupa doba čudovišta, u kojem nam politički moćnici kreiraju percepciju na osnovu koje gradimo našu sliku o istini.
Eto, baš zbog toga imamo jedan narod, a dvije istine!
Izvor: Al Jazeera