Luka Modrić i ‘antiprotivni’ Hrvati

Nisu Lukini putevi bili posuti samo ružama, mlijekom i medom (EPA)

Znao sam unaprijed, kao i vi, šta će se desiti – ako Luka Modrić, nakon tolikog niza bjelosvjetskih priznanja i najbolje odigrane sezone u karijeri, dobije najveće novinarsko priznanje u svijetu nogometa, “Zlatnu loptu” uglednog francuskog magazina France Football, odsvakud će početi izranjati bajni pametnjakovići.

I osobnom će pameću upravo oni odvagnuti da li je na ovosezonskom zlatnom tronu svjetskog nogometa trebao biti baš on, ili neko drugi. Cristiano Ronaldo, recimo. Lionel Messi, možda. A sjajni su bili i “od Luke bolji” i Antoine Griezmann, Raphael Varane, Kylian Mbappe, Ivan Rakitić…

“Antiprotivni” se Hrvati slažu da je Luka zadnjih godina na terenu bio brilijantan. Da je imao fantastičnu sezonu. Bio pokretačka sila hrvatske selekcije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Uzoran kapiten “Vatrenih”, klupski drugarčina i prijatelj. Znaju i da je u glasanju novinara pobijedio sa 753 bodova, da je drugi bio Ronaldo, s tek 476 bodova, a treći Griezmann, sa 414 bodova…

Čovjek čovjeku je vuk

Ali, ali, ali… U završnici sezone nije bio naročito opažen. Izvan terena se nije uvijek ponašao “sukladno idolu nacije”. Sve do prije nekoliko dana je priznavao, pa poricao, poreske utaje. “Vucarao” se po tužbenim spisima zajedno sa Zdravkom Mamićem. Javno je veličao Marka Perkovića Thompsona. I, štaviše, zaljubljeno pjevao njegove sumnjive ode domovini.

Dok sve ovo oko Luke slušah, gledah, čitah i promišljah, sjetih se jedne Shelleyeve izreke, koju sam poodavno koristio u prvom izdanju moje prve knjige s futurističkim naslovom Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije. Citiram: “Ljudi su daleko od savršenstva – dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji vole nedostaje mudrosti.”

Ako mi je ikada bilo toliko stalo da nisam u pravu, bilo je to sada povodom ove Lukine nagrade. Silno sam želio da me stvarnost konačno pobije u uvjerenju da su ljudi sami sebi najgori neprijatelj. Homo homini lupus est! (Čovjek čovjeku je vuk.)

Ja nisam loptaški ekspert. Niti imam osobitog talenta za takva pimplanja. Ne pijem sedative uoči, niti tokom utakmice. Ne skačem po tlakomjer u završnici meča. Navijam za hrvatsku reprezentaciju kada selekcija moje domovine nije na rasporedu. Kada odmara Hrvatska, navijam za prve susjede koji se natječu globalno, ne pitajući kojoj ko naciji pripada, koji je kome broj kopački, ko je od igrača A, B, AB ili nulta krvna skupina. Ko se uoči dvoboja krstio ovako ili onako, da li se učio Kur'anski ajet ili cijelo prvo “mekansko” sure El-Fatiha. Sve su to, po meni, privatne slobode i prava svih ljudi svijeta. Zapravo, tako bi trebalo biti.

Svakojaka spletkarenja ovakve vrste, čak i u sportu, gora su mi od najgorih grijeha tupavih stvorenja koji i jesu ovdje gdje jesu zbog toga što ne koriste ništa mnogo više osim jedne trunčice donirane pameti. Takvom kakav sam, još mi je gore razumjeti zašto je toliko preteško na Lukine uspjehe gledati s lica umjesto s naličja? Zar Lukine nagrade nisu priznanje herojstvu jednog individualiteta? Negdašnjem bosonogom dječarcu iz predgrađa, sada heroju nacije? Nekada otpisanom, a sada (i godinama već) jednom među najboljima u svjetskom razmjeru? Ondašnjem čobanu, a sada idolu bijelih, crnih i inih dječaka? Zar to ne bi moglo biti priznanje i njegovom Real Madridu za klupske uspjehe? Za veličanstveni rezultat njegove domovine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji? Njegovim roditeljima, koji nisu poklekli pred prvim negacijama njihovog “žgolje”.

Pohod od nule do trona

Zar nije dirljivo divljenje jednom sportašu iz naše sredine i našeg susjedstva na brdovitom Balkanu, sportašu koji je zaustavio desetogodišnju rutinu Ronalda i Messija? I što je, poslije Brazilca Kake, postao prvi koji se okitio zlatnom nogometnom loptom a ne zove se Lionel ili Cristiano, kako to faktografski ovih dana zapisaše brojni domaći i strani sportski novinari.

Osobno sam neizmjerno sretan zbog Lukinog proboja kroz trnje i gloginje do samog vrha. Možda baš zato što nisam Hrvat, a ni “antiprotivan”. Nisam ni Srbin. Ni Bošnjak nisam. Ni Slovenac. Ni Eskim. Obični sam, najobičniji, kosmopolit. Oduhovljeni bećar moralno skrhanog svijeta.

Luka je čudo?

Ne!

Luka nije nikakvo čudesno biće. Čudotvorci ništa ne postižu radom, već magijom. Niti je bilo kakav manipulator Copperfieldskog iluzionističkog dara da bi omađijao vascijeli nogometni svijet kako bi samome sebi poturio titulu najboljeg na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, najboljeg igrača Evrope u izboru Evropske nogometne asocijacije, najboljeg igrača svijeta u izboru Međunarodne nogometne asocijacije, najboljeg nogometaša svijeta u izboru Međunarodnog instituta za nogometnu historiju i statistiku… I, na koncu, pozlaćenu loptu u Parizu.

Luka je jedan od onih ne tako rijetkih sretnika koji su, sopstvenim trudom i vizijom o sebi, od otpisanog postali heroji. Drugo je pitanje što se o takvima saznaje tek onda kada postanu najbolji ili kada nestanu.

Od Zatona Obrovačkog do Hercegovine, Zagreba, Madrida – nisu Lukini putevi bili posuti samo ružama, mlijekom i medom. Dapače. Ali, sve su zapreke podmuklog života prštale pred voljom, znojem i vjerom u uspjeh na stadionima, u obitelji, među prijateljima, u životu uopće. A sada je mnogima krivo što je najbolji. Uzalud osobna Lukina ispovijest, dječaka iskrenost i istina o svom pohodu od nule do trona.

Najbolje stvari ne dolaze lako

“Ovo je nevjerojatan osjećaj, uz ostalo i zbog svih drugih slavnih igrača koji su bili u konkurenciji za ovu nagradu… Uvijek kroz karijeru sam bio svjestan da su mukotrpan rad i vjera u teškim trenucima ključ uspjeha. Najbolje stvari nikada ne dolaze lako”, poručio je Luka sa decentne svečanosti održane ovih dana u pariškom hotelu “Grand Palais”.

Ali, gle!

Nekim drugim sličnim junacima smo se spremni diviti dok gramzivo uživamo u vještačkoj romantici popularnih beletrističkih pripovijesti. Dok gledamo prozaične motivacione filmove o stereotipima američkog životnog uspjeha. Ili dok, do u nebo, zlatne lopte podižu Brazilac Kaka, Portugalac Ronaldo, Argentinac Messi… jer drugi su uvijek Oni, a mi smo Mi. Baš kao i na dodjelama najviših priznanja za Luku, kada se Ronaldo i Messi nisu ni pojavili na nogometnim gala svečanostima.

Što vrijeme više prolazi, sve sam svjesniji koliko je engleski poeta, romantik i učevni mudrac Percy Bysshe Shelley bio u pravu. Ljudi su daleko od savršenstva. A još su dalje od ljudske dobrote, od mudrosti i biblijskog zakona da tuđe uspjehe treba cijeniti kao i svoje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera