Oglasi

London diše četvrtinom pluća

Kulminaciju agresije pandemije Velika Britanija očekuje za 14 dana, a testova još nema dovoljno.
London, PolicijaProcjene su da će korona odnijeti 20.000 života i svako se od nas se nada da neće biti u toj kvoti, piše autorEPA - Ilustracija

Ovdje, na britanskom otoku, ulazimo u drugu sedmicu vanrednog stanja. Šta se promijenilo u ovih sedam dana? Mnogo – odjednom smo svi postali svjesni posljedica kasnih odluka britanske vlade. No, sada niko nema vremena za prepirke i prepucavanja. Račun je došao na naplatu – do sada je približno 1.300 umrlih.

Korona virus polako hvata razoran ritam, doduše malo sporiji od onog u Italiji, ali to nikoga ne tješi. Uvukao se u sve pore britanskog društva. Pogodio je srce vlade. U svoj svojoj negativnosti, u smislu zakašnjelih odluka, premijer Boris Johnson i pola mu kabineta, uključujući i ministra zdravstva, pozitivni su na virus.

Na dnevnim istupima u obraćanju javnosti zdravi su smjenjivali bolesne. Na scenu su stupali članovi kabineta koje javnost u Velikoj Britaniji nije poznavala. Može li im javnost vjerovati?

Kraljevska familija rasuta – Elizabeta II u izolaciji Windsora, princ Charles pozitivan, Harry "odmaglio" u Sjedinjene Američke Države, Willy se rijetko javlja...

Kolektivna neodgovornost

Ekonomija, naravno, poklekla, stotine malih kompanija stalo, hiljade ljudi ostale bez posla, protok kapitala zaustavljen, funta i dalje pada. Jedino u čemu je vlada brzo reagirala jest osiguranje paketa finansijske pomoći. Svi koji su ostali bez posla dobili su 80 posto plaće do 2.500 funti.

Bilo je bolno i frustrirajuće gledati nedisciplinu i lakovjernost Britanaca. Dok je u Italiji korona kosila stotine ljudi dnevno, u Cheltenhamu se 13. marta, na reviji konjskih utrka, gdje se vrte milioni funti, okupilo 60.000 ljudi natiskanih jedno na drugom... Ista scena ponovila se dan kasnije na ragbijaškoj utakmici u Twickenhamu, u okviru turnira Šest nacija. Cijeli svijet ostao je zapanjen pred kolektivnom neodgovornošću.

U javnom prevozu haos, posebno u špici, željezničke stanice zakrčene, vagoni podzemne željeznice kao limenke sardina. Socijalni razmak (prilično neadekvatan izraz za fizičko rastojanje između dvije osobe) bio je manji od pola metra (dva metra je pravilo). I tek kada je broj umrlih sa deset skočio na 200 u roku nekoliko dana, Johnson i društvo su se probudili. Zatvoreni su pabovi, osovina socijalnog druženja Britanaca, kafići, restorani, noćni barovi, fitnes-centri, teatri, kina, muzeji...

No, i pored toga, ljudi su ignorantski i dalje prkosili, šetajući parkovima, morskim plažama, nabijeni jedni do drugih. Nakon toga je uslijedila naredba, dekret – nema izlaska iz domova bez prijeke potrebe, brza kupovina, odlazak u apoteku po lijekove, 20-minutna fizička aktivnost i tu je kraj, posebno za kritičnu kategoriju – one koji su prevalili 65 godina.

Teška psihoza nestašice

No, situacija u javnom transportu, u vozovima i podzemnoj željeznici, bila je dramatična. Ljudi su bili natiskani kao sardine u limenci. Razumljivo je da su morali na posao, ali tada u vladi nisu ni razmišljali o diferencijaciji poslova po važnosti.

Dio Londona u kojem živim, Richmond, na koridoru je uzlijetanja i slijetanja aviona sa Heathrowa. Sve do prije desetak dana razmak između dva aviona bio je 45 sekundi, nakon nekoliko dana deset minuta, od prije tri dana dva-tri aviona dnevno. Od danas je korona prizemljila i Easy Jet, koji se dugo opirao. London definitivno diše četvrtinom pluća, a puls mu je usporen kao nikad u povijesti. Možda je slično bilo samo 1940. i 1941. godine, kada su ga avioni njemačkog Luftwaffea nemilice bombardirali.

Počela je psihoza straha od nestašice. Podsjetila me na vrijeme opsade Sarajeva. Ipak, razlika je dramatična. Tada nismo imali struje, plina, vode, hrane i interneta. Ali smo znali odakle puca. Sada imamo sve, ali ne znamo odakle će i kada neprijatelj napasti i, što je najgore, imamo vrlo malo "oružja" za odbranu. U svemu tome veliki trgovački lanci napravili su sjajan potez, odredivši dane i sate kada stariji i ugroženi imaju prednost u kupovini. Nestašica se osjetila samo u tom prvom valu navale na police.

Arogancija i nedisciplina odjednom su splasnuli. Strah je zavladao, ljudi se čak i ne gledaju, konačno kao da su shvatili da će teško naći posljednju obalu. Kao u istoimenom filmu iz 1959. godine, kada Gregory Peck i Ava Gardner, s još stotinjak putnika broda ili podmornice, traže komadić na planeti gdje radijacija nije dobacila nakon atomskog rata. Nisu ga našli, nažalost.

Utihnuli stadioni i navijači

Sport, a posebno nogomet, dio je londonske svakodnevnice već više od stoljeća. Sva sportska natjecanja su suspendirana. Najteži udarac doživio je EURO 2020, čijoj je završnici Velika Britanija trebala biti jedan od domaćina. Pomaknut je za sljedeću godinu. Sa stadiona premijerligaša ne čuje se huk već 20 dana. Navijači Liverpoola, čini se, najviše su zakinuti – dugo čekaju titulu.

U Nogometnom savezu su odlučni da sezonu završe na terenu, pa makar se "naslonila" i na sljedeću. Nogometaši treniraju, rade (k)od kuće, duhovito je primijetio Garry Lineker. Među nogometašima i trenerima bilo je zaraženih, ali su se svi, uključujući Mikela Artetu, trenera Arsenala, oporavili. I da, važno je reći: nesebično pomažu i novcem, i osobnim angažmanom.

Korona virus može se suzbiti. Kinezi su to dokazali, ali je potrebna željezna disciplina i požrtvovnost. Na apel Vlade prijavilo se 400.000 volontera. U Londonu, ali i u ostalim velikim gradovima Ujedinjenog Kraljevstva, svi raspoloživi prostori pretvaraju se u ogromne bolničke sobe, gdje se montiraju kreveti, ventilatori, respiratori, boce s kisikom... Fabrike automobila adaptirale su dio proizvodnih pogona za proizvodnju ventilatora. Excel Centre u Londonu, dio olimpijskog kompleksa, 600 metara dug, 250 metara širok, već je opremljen krevetima, respiratorima, bocama za kisik, a moći će primiti 5.000 pacijenata.

Sve je u našim rukama

Kulminaciju pandemije na Otoku očekujemo za 14 dana. Testova još nema dovoljno, ali to nije smetalo nekadašnjem premijeru Tonyju Blairu da kaže kako bi svaki stanovnik Velike Britanije morao biti testiran. Mnogi su to nazvali čistom utopijom. Tek za nekoliko dana dolazi 3,5 miliona testova, a tek se očekuje da bi broj dnevno testiranih sa 20.000 mogao porasti na 35.000. Procjene su da će korona virus odnijeti 20.000 života i svako se od nas, a ima nas 60-ak miliona, nada da neće biti u toj kvoti.

Doktorica Janny Harries, šefica medicinskog osoblja u Ministarstvu zdravstva Velike Britanije, iznijela je plan po kojem će se nakon svake tri sedmice analizirati stanje i na osnovu toga praviti nova strategija. Harries procjenjuje da će se život u Velikoj Britaniji približiti normali tek za šest mjeseci, u najboljem slučaju.

Život dotad ostaje viralan i zavisi od brzine interneta. Ali, brzina oporavka, ipak, u našim je rukama. Samo, prije toga moramo skinuti koronu s trona, jer ona zasad vlada svijetom.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.