Još kada sam prvi put stala pred kapiju stare, „švapske“ kuće u Đurđevskoj ulici u Golubincima i čekajući da mi domaćica otvori začula kako mi zvonkim, ali potpuno ozbiljnim glasom dovikuje iz dubine dvorišta: „Samo da vežem Sretena!“, znala sam da je reč o jednom „mangupskom“ i neukrotivom duhu. Na kapiji se ukazalo lepo, nasmejano i od sunca preplanulo lice, uokvireno neposlušnim loknama. Po obrazovanju lekar, specijalista dečije hirurgije, Ljiljana Njagojević je pre osam godina okrenula svoj svet naglavačke, kupila staru kuću sa lepim parčetom bašte iza nje i iz Beograda se preselila u Golubince: „Meni je potrebno da budem na zemlji. Nema srećnije osobe od mene kada u cik zore, zajedno sa suncem koje se u ovo doba godine pomalja već par minuta posle četiri, izađem u baštu da kopam. I vazduh… zemlja, sunce i vazduh mi daju energiju“.
Dok me vodi kroz svoju permakulturnu baštu internacionalnog karaktera (jer brazilske bele jagode rastu tik do katalonskog radiča, a prekoputa su engleska i posavska salata), skreće mi pažnju na neke biljke koje su u Vojvodini potpuno nestale, a ona im čuva seme, uz šeretski komentar da bi je „ovi iz Monsanta streljali da znaju“. Rukom uklanja bube sa listova krompira i priča o svojim povrtlarskim planovima u koje hoće da uključi i lokalnu zajednicu, a mene zanima nedostaje li joj Beograd: “Ne. Beograd je blizu, a opet dovoljno udaljen. Drugim rečima, obučem ja haljinu i visoke potpetice, pa sa svojom drugaricom koja je iz stare beogradske porodice odem u pozorište; osim toga, imam svoje pacijente u Beogradu. Ja sam samo Beogradu odredila meru koja ne narušava druge moje potrebe, a to su kreativna samoća i druženje sa zdravim, seljačkim svetom“.
Nudi mi kolač od rabarbare koja, treba li reći, raste u njenoj bašti i tek pripremljeni sok od stare sorte jagoda koje tako jako mirišu da bude nostalgiju. Ulazimo u kuhinju koju je Ljilja napravila od štale za konje, ne rušeći jasle. Taj prostor je epicentar njenog života: prostrana, svetla kuhinja u kojoj osim svakodnevnih obroka priprema polu-gotove, pasterizovane proizvode od neprskanog povrća iz svoje bašte ili poput hemičara u laboratoriji kuva sapune i meša razne kreme po sopstvenim recepturama: „Sve što pravim, počela sam da pravim zbog svojih potreba. Htela sam sapun i kremu za moju kožu, šampon za moju kosu – iz tog početnog eksperimentisanja utemeljenog na znanju iz medicine i farmacije, danas mogu da se pohvalim čitavom kolekcijom za osnovnu negu i higijenu.“
Voli da kuva. Dok me ispraća do kola, daje mi savete kako da pripremam šparglu: „ …na grilu, pa je poslužite sa holandskim umakom, prelivene maslinovim uljem ili jednostavno na sremačkoj slaninici…“, i priča šta sve još treba večeras da uradi u bašti… A ja sedam u auto sa naramkom neke zelene salate kojoj ime ne znam da ponovim i sa nekim čudnim osećajem…
Kao da joj zavidim.
Na lijepom plavom Dunavu
Dunav je moćna reka. Tu u Starim Banovcima je jednom davno odnela i crkvu – velika količina vode koju Dunav u svakoj sekundi valja na svom putu ka Crnom moru je godinama podrivala breg na kojem je crkva bila. Ipak, ljudi iz grada vole da kupe kuću koja je bukvalno nad vodom – neki zato što ih blizina i miris Dunava inspirišu, a neki zato što iz garaža za čamce najkraćim putem spuštaju svoje jahte u reku. Prvi pripadaju „zbegovima intelektualaca slobodne provenijencije“, kako kaže moj domaćin – umetnik: slikar, vitražista i slobodan čovek Boško Jovanović: “Svedoci smo pojave koja je zahvatila Srbiju: intelektualci, poslovni svet, sportisti, odlaze iz grada i žive makar na periferiji, a često i u udaljenim, moralno i ekološki čistim sredinama. Znate, divno je videti fizičara – doktora nauke, sa kojom pažnjom sluša nepismenog seljaka koji mu, verovatno uzalud, objašnjava kako se gaji krompir ili okopava kukuruz… Sa druge strane, neprosvećen i egzistencijalno ugrožen svet iz unutrašnjosti dolazi da živi u centru velegrada. I sad imate da se krug „dvojke“ (tramvajska linija u centru Beograda, prim. aut.) u kojem se učaurio sav kulturni, ekonomski i društveni život, pretvorio u demagoško-monopolistički krug moralno podobnih. Zato kažem da je – dakle, iz kulturoloških razloga – došlo do migracija širih razmera, tačnije izgnanstva ili zbegova klase intelektualaca slobodne provenijencije“.
Sledi logično pitanje: zašto Vojvodina, a ne uža Srbija?
„Ja sam odrastao u Zemunu, dakle u ovom istom Sremu – vremena su se promenila od tada, ali je taj duh, temeljen na austro-ugarskoj kulturi, ostao, tako da mogu reći da sam se vratio. Vratio sam se sebi. Znate, ja sam prvo dobio da radim vitraže na katoličkoj crkvi u Novim Banovcima, pa sam se onda preselio. Uradio sam dobro svoj posao pa su me izabrali da uradim vitraže i na pravoslavnoj crkvi u Belegišu, zatim i na protestantskoj u Staroj Pazovi. Ni u jednoj od tih crkvi me niko nije pitao koje sam vere. E, zato Vojvodina. Vojvodina je najpre stanje duha, ne regija.“
Meni je, onako lokal-patriotski, potpuno jasno da će neko izabrati ovakvo mesto za život: od kuće do ivice brega ispod kojeg Dunav neumorno teče ima nekih 15 do 20 metara; visina brega se savlada sa isto toliko stepenika. Taj travnati prostor je potpuno u službi ukućana: „posut“ je stolicama, ležaljkama i igračkama koje pripadaju retriveru Akiju, dok se čaršavi koji se suše na žici zategnutoj duž ograde sa komšijskim dvorištem, vijore na dunavskom vetru. Pogled puca preko u banatski rit, a vazduh miriše na ribu: „Po ručak idemo naš mačak i ja. Znamo kada nailaze kederi, upecamo samo onoliko koliko nam treba za obrok, višak vraćamo u reku. Kedere samo uvaljam u brašno i pržim u zagrejanom palminom ulju, u talandari. Uz ribu pijemo: neko špricer, neko bevandu, a neko hosu lepeš, ali uvek vino i uvek zajedno.“
U odlasku zatičem svoj auto okićen velikim ljubičastim i bež mašnama – svadba je u komšijskoj kući. Ostavljam ih na brisačima; lepe su i slave život, a dan je divan. Da ne kvarimo.
Izvor: Al Jazeera