Ljubljana, violina, klavir, Maunagići…

Kako bi na njihovo vrhunsko izvođenje dvoje unuka Ljubljančana iz Sarajeva bio ponosan djed Vlado (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Aleksandar Mlač

Eh, kako te Mendelssohn i Prokofjev mogu baciti u prošlost. Ustvari, ne slavni kompozitori, već oni koji izvode njihove kompozicije.

Na prijem u ljubljanskom hotelu Slon povodom Dana državnosti Srbije nevoljko sam otišao u kasno poslije podne. Da ispunim profesionalnu obavezu, napravim vijest, možda od pozvanih diplomata, uz čašicu razgovora, saznam između redova njihovo mišljenje o najnovijim slovenskim zbivanjima. A možda i ne. Diplomati svoje mišljenje nerado dijele s novinarima, pa makar i off the record.

Vani je padala kišica pomiješana s februarskim snijegom. Bio je red da obučem odijelo i stavim kravatu. Kao nekada. A predveče je bilo kao stvoreno za uživanje u toplom domu.

Raspoloženje mi je popravila domaćica prijema, kada mi je na ulazu dala program događaja, u kojem su, pored govora ambasadora, bili predviđeni i nastupi mladih studenta Ljubljanskog konzervatorija. I, još više, kada sam u imenima dvojice od njih, Nikole i Stefana, prepoznao Sarajlije. Sinove naših prijatelja Dragane i Paje. Potomke poznate sarajevske porodice Maunagić.

Eh, kako te Mendelssohn i Prokofjev mogu baciti u prošlost. Ustvari, ne slavni kompozitori, već oni koji izvode njihove kompozicije.

Tri brata različitih su bila interesa i profesija. Momo je bio sajdžija i imao radnju na Baščaršiji. U starom dijelu Sarajeva je knjigovezački obrt imao Tiho. Vlado, Ružin i moj komšija u Ulici Omera Maslića na broju pet, duge i devet spratova visoke zgrade, bio je violinista u ansamblu sarajevske Opere. Momu lično nisam poznavao. Za Vladu i Tihu me vežu lijepa sjećanja.

Povratak kući

S Vladom me spojila zajednička ljubav prema preferansu. S komšijom Fudom smo u dane kada nikoga nije čekala kakva službena obaveza znali uz karte provestio dio večeri. A onda je došao rat, koji nije prekinuo naše druženje.

U početku smo pred ulazom u zgradu držali stražu. Kada je granatiranje postalo svakodnevnica, prestala je potreba za stražarenjem. Vlado i ja smo, kada bi artiljerijske posade na okolnim brdima imale “pauzu” i kada nisam imao obaveza na Televiziji BiH, izlazili pred zgradu da protegnemo noge i popričamo. I sve tako do mog izlaska iz Sarajeva u novembru 1992. godine.

U zimu 1993. godine me je Radio-televizija Slovenija, na moj zahtjev, poslala u Sarajevo. Paketić za Vladu, paketić za Fudu, ali i za sve poznanike, mnogo njih. Od Ljubljane do Trsta kolima, posljednje vaganje prtljaga na željezničkoj stanici, noćnim vozom do Ankone. Na aerodromu, pred ulazak u avion Unprofora, stroga kontrola, da ne bi ko prenio više nego što je dozvoljeno. I, onda Sarajevo, kuća, Vlado i Fudo…

U zimu 1993. godine me je Radio-televizija Slovenija, na moj zahtjev, poslala u Sarajevo.

Vrijeme brzo prolazi. Nakon mjesec dana se vraćam nazad. Vlado me pita da li bih ponio nešto za kćerku Draganu, koja je u Ljubljani. Ne pitam šta je i koliko. Vlado donosi u roli smotanu diplomu Muzičke akademije, i još nešto. Priznanje za osvojenu nagradu na konkursu iz Fonda “Hasan Brkić”. Može i to pomoći Dragani violinistici da dobije posao.

Značka u roli

Na granici u Ankoni carinici otvaraju prtljag i pravo na rolu s Draganinom diplomom. Carinik uzima rolu i pita: “Šta je unutra?” “Diploma”, kažem. Carinik protrese rolu i osluškuje. Unutra nešto lupka. Carinik se slavodobitno, cinično osmjehuje. Sad se počinjem i ja vrpoljiti i misliti: “Vlado, šta si ubacio unutra?” Carinik otvara rolu, ko zna šta je pomislio, a iz nje ispadne zamotuljak vate. Carinik ga sumnjičavo odmotava. A, u vati – značka. Nagrađeni iz Fonda je dobijaju uz priznanje. Smijemo se obojica. Ja s olakšanjem.

Iz sjećanja su me trgli zvuci violine i klavira na prijemu. Mendelssohnov Violinski koncert, a zatim odlomak iz Romea i Julije od Prokofjeva. Kako bi na njihovo vrhunsko izvođenje dvoje unuka Ljubljančana iz Sarajeva bio ponosan djed Vlado…

Dva sata nakon tog događaja putujem vozom iz Ankone za Trst. Sa sebe u kupeu skidam teški pancirni prsluk, obavezan za ukrcavanje na Unproforov avion, ostavljam i ostalu prtljagu. Onu sarajevsku, u duši, i da hoću, ne mogu.

Iz sjećanja su me trgli zvuci violine i klavira na prijemu. Mendelssohnov Violinski koncert, a zatim odlomak iz Romea i Julije od Prokofjeva. Kako bi na njihovo vrhunsko izvođenje dvoje unuka Ljubljančana iz Sarajeva bio ponosan djed Vlado…

Sa prijema odlazim sretan. Sarajevska priča o trojici braće Maunagić, kojih više nema, nastavlja se i u Ljubljani. Siguran sam da su, pored muzičkog gena, naslijedili još poneki od svojih predaka.

Izvor: Al Jazeera