Oglasi

Ljubav u doba korone

Otvorio sam knjigu i s mnogo ljubavi sjetio se rahmetli dede Kasima.
Knjige su čitane u ratu, pod lelujavim svjetlima kandila, zašto ne bi bile čitane i u vrijeme virusa?Al Jazeera

Sjetio sam se sinoć rahmetli dede Kasima Hrustića...

Mogao je čuvati blijedo sjećanje i docrtavati u mašti oca Muniba, mobilisanog u austrougarsku vojsku 1914. i zarobljenog 1918, nakon čega je otpremljen u logor u Sibir.

Dedo je rođen 1911.

Iz cijele jedinice zatočene u Rusiji vratio se samo jedan vojnik i s mnogo teških uspomena prepričavao, između ostalog, kako su bosanske vojnike utjerane u plave uniforme nakon cjelodnevnog teškog rada u kasne sate vraćali u negrijane barake, a da su ih oznojene i iscrpljene, po sibirskoj zimi, u selima s prozora polijevali ledenom vodom.

Razbolijevanje i smrt bili su pravilo i neminovnost.

Preživljavanje čista rijetkost.

Sudbina će htjeti da taj moj dedo kasnije upozna moju nanu Nuru, koja je isto tako ostala bez oca Salke Ekinovića, što je život za Austro-Ugarsku dao negdje na zapadnom frontu.

Obojica su isprva širili, a potom branili granice Carstva.

Carstva kojeg više nema.

I samo njihova djeca znaju kako im je bilo odrastati bez očeva.

Neke od svojih priča dijelili su s nama, unucima, mada mislim da su one najteže čuvali duboko u sebi.

Uglavnom, učili su, vjerovali u Boga i sebe, dedo je završio škole, mnogo godina kasnije bio u upravi FK Željezničara, što je bila jedina stvar u kojoj se nismo slagali.

I da...

Dedo Kasim nikada nije volio mnogo jesti. Imao je svoja pravila koja je cijela šira porodica znala, a jedno je bilo da mu smiješ nasuti samo pola tanjira, svejedno dubokog ili plitkog, uglavnom malog.

Sve do 1992, kada se prepao gladi, koju je dobro zapamtio iz Drugog svjetskog rata, a kao kroz maglu iz Prvog, kad je ostao bez oca. Pamtio je neimaštinu i glad. I majčinu borbu da on preživi.

Dedo je umro 1994. u jeku svega onoga što nije želio da dožive njegova djeca, unuci... Ratove, tifus i sve viruse koji su tada odnosili živote.

Sinoć sam se sjetio kako je dedo Kasim uštipke jeo samo sa solju.

Mi smo htjeli sir, i bijeli i žuti, suho meso, sudžuk, marmeladu...

Dedo je umakao uštipke u malo soli i na kraju završio čašom vode.

Onda sam pročitao negdje na društvenim mrežama:

"Ko preživi korona virus do kraja života će jesti uštipke."

Pljuštale su na na Twitteru i Facebooku šale na račun panike i masovne kupovine brašna, ulja, konzervi... pa onda sapuna, baktericida... Maski i dezinfekcijskih sredstava nestalo je u prvoj minuti.

***

Sjetio sam se sinoć rahmetli dede Kasima...

Duboko u sebi shvatio sam njegov strah od gladi. Ne za sebe nego za svoju djecu, unuke i tako redom.

"Ljudi kupuju kao da će rat", izjavila je za Al Jazeeru prodavačica velikog trgovačkog lanca.

Da...

Svratio sam po kćerku u školu i krenuo u, ako se može tako reći, uobičajenu, usputnu kupovinu. I vidio sam ljude kako vode za ruke djecu i guraju puna kolica hrane. Gledaju u djecu kao podsjetnik, kao spisak šta trebaju kupiti.  

Shvatao sam iako se nisam morao slagati s njima.

Mnogi od njih, posve sam siguran, iz ladica sjećanja izvukli su fotografije opustošenih samoposluga i granapa 1992. kad je virus rata poharao Bosnu i Hercegovinu.

Isto, a ni nalik.

Moja čista frustracija.

I strah onih što su preživjeli i ostali ovdje, gdje je uvijek daleko lošija organizacija nego, recimo, u Njemačkoj, kamo drugi masovno odlaze.

Borba protiv virusa nije samo izolatorij nego i i škola, kao što je bila borba svaka predstava, koncert, kino-projekcija tokom opsade.

Misle li naši o tome uopće?

Rade li na tome konkretno?

Spremaju li se u slučaju da gradovi u Bosni i Hercegovini padnu u karantin?

Kćerka nije dijelila moje misli niti je obraćala pažnju na trgovačku groznicu oko nas.

Hvala Bogu, ne nosi moja sjećanja i nadam se da neće ni ona ni cijela njena generacija.

***

Sjetio sam se sinoć rahmetli dede Kasima...

Uvijek je u ljudima tražio dobro.

Ako ima neko dobro, evo, ima već nekoliko dana običan svijet ne spominje smrtonosni virus otcjepljenja.

Tako je bilo i u poplavama 2014, kada su se ljudi ujedinili i pružili ruke pomoći jedni drugima.

Mora li ljude uvijek ujediniti nepogoda?

I razjediniti prvo dobro koje nas pomiluje?

***

Sjetio sam se sinoć rahmetli dede Kasima...

Imao je krasopis. Da je rođen mnogo godina prije svog vakta, siguran sam, njegov rukopis koristili bi za knjige, za ono sporo umnožavanje u davna vremena, a opet, čini mi se, daleko ljepše od dijeljenja knjiga u PDF-u, pohranjivanja na USB-ovima, slanja attachmenta...

I dok pišem, grozno mi zvuči.

Još gore kada tako pričaju moja djeca i cijela njihova digitalna generacija zaražena virusom pametnih mobitela, laptopa...

Ima li vakcina?

Sumnjam da će protiv toga ikad biti izmišljena i djelotvorna, ali znam da sam jučer s Fahrom i Jasminom, dvojicom prijatelja, otišao nakon posla u knjižaru i na velikom sniženju kupilo gomilu vrijednih knjiga.

Barem pola za svoju djecu.

I da su odmah rastvorili kese da vide naslove.

Da...

Te tradicionalne, papirnate knjige čitale su se u ratu pod kandilima, svijećama...

Zašto se ne bi čitale i u vrijeme virusa – što korone, što ovih digitalnih?

Jedna govori o Prvom svjetskom ratu.

Da... Otvorio sam je i s mnogo ljubavi sjetio se dede Kasima.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.