Ljevica se mora vratiti radniku ako hoće pobjedu

Historijski muzej BiH je u znak sjećanja na svoje dane osnivanja, jubilarno na svoju 52. godišnjicu „Mjesecom muzeja“ odlučio da privuče izložbama, radionicama, učenike, studente, zainteresovane građane i medije. I u tome je i uspio. Svako ko dođe može ponovo da pogleda izložbu „Opkoljeno Sarajevo“ , ali i onu koje je otvorena 8. novembra „Sarajevski vlak bez voznog reda“. Obje imaju za cilj da se žrtve i stradanja ne zaborave, podjednako i ona iz razdoblja Drugog svjetskog rata, kao i ona od 1992-1995. godine. Zato i postoje zbog kulture sjećanja, kao lijek protiv zaborava.

„Izložba „Sarajevski vlak bez voznog reda“ je i posvećena stradanju građana Sarajeva u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata. A, upravo fotografije i drugi dokumenti i bez teksta, simbolikom puno govore. One pričaju i o žrtvi koju je tada podnijela jevrejska zajednica, koja je nekada imala oko 10. 000 i 12. 000 članova. Jer, za vrijeme holokausta usmrćeno je između 9.000 i 10 000 sarajevskih Jevreja, od toga najmanje 4.000 u jasenovačkim logorima. Osim njih stradali su i Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Česi, Slovenci, antifašisti i ostali. Sa svima se njima itekako surovo obračunavala Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska. Kroz ustaške logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški prošli su željezničari sarajevske radionice. Od ukupno 152, njih 125 je umoreno, dok ih je 27 prošlo kroz navedene logore.

Neki su i preživjeli rat (njih 14), dok su trinaestorica stradala na drugim mjestima ili kao pripadnici NOVJ-a. Među zatočenim željezničarima bilo je 56 Srba, 49 Jevreja, 25 Bošnjaka, 17 Hrvata, 2 Crnogorca, 2 Slovenca i Čeh. Na žalost u tim teškim vremenima periferna gradska naselja, u kojima su se oko industrijskih postrojenja razvila radnička naselja, podnijela su ogromne žrtve. Ali, su upravo i ona postala jedno od uporišta otpora ustaškom režimu. Ondje  se između ostalog nalazila i Glavna željeznička Radionica (pretača kasnije Fabrike željezničkih vozila „Vaso Miskin Crni“, koja je u to vrijeme zapošljavala preko 2.500 radnika. U tom tada jednom od najvećih preduzeća na području Sarajeva, posao je tada mahom pronašla gradska sirotinja i sinovi provincijalskih mjesta.

A, položaj radnika u međuratnom razdoblju bio je težak, s vremenom su i oni ispoljili različite oblike nezadovoljstva. To se očitovalo kroz jačanje sindikalnih organizacija i djelovanje političkih stranaka na krajevima političkog spektra. Uprava Radionice i dio radnika su surađivali sa ustaškim vlastima, ali je veliki broj njih i podržavao NOP. To je i rezultiralo ljudskim gubicima i tragičnim sudbinama pojedinaca.

Sjećanje na Memorijalni muzej

U sklopu RO „Vaso Miskin Crni, tokom 1960-tih postojao je Memorijalni muzej. Otvorili su ga upravo radnici Fabrike  i posvetili ga povjesti rada i proizvodnje, borbi za radnička prava i radnicima stradalim od strane ustaškog režima. Taj muzej je s vremenom ugašen, ali prikupljena građa je sačuvana. Ona se danas čuva u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu. Ali, i Arhiv BiH, te Historijski arhiv Sarajevo također čuvaju bogatu građu o razdoblju Drugog svjetskog rata i stradanju radnika Fabrike željezničkih vozila „Vaso Miskin Crni“.

Tokom čitavog mjeseca novembra Historijski muzej će organizovati različite radionice. Jedna, je zaista vrijedna spomena, jer su u njoj učestvovali spontani studenti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. U uvodnom djelu govor je održao profesor Asim Mujkić, a učestvovali su i: Mirza Šaćiri i asistent Jasmin Hasanović. Govorilo se o 1968. godini, kada su se studenti pobunili i tražili svoje pravo. Profesor Mujkić se osvrno kako su upravo 60-te, bile godine slobode. A, 1968. godina je poznato po poslijeratnoj generaciji koja radikalno stupa na scenu, veže se i za hipi pokret. Bila su to vremena, kada je porastao uticaj TV-a. A, upravo su oni smanjili izolovanost, omogućili su da se razvije senzibilitet bliskosti. U roken-rolu buntovnici su nalazili svoju umjetničku artikulaciju. Policija opet te 1968. g. na isti način djeluje širom gradova čitave Evrope. Borba protiv autoriteta vlasti zapravo je glavna lozinka.

A, ova godina bila je poznata i po feminističkom pokretu, osnivanju gender studija, ali i jačanju ekološke svijesti. Porast ekonomskog blagostanja je po mišljenu profesora Mujkića i omogućio pobunu. Shvatili su da se kapitalizam mora obuzdati. Protivnici su te 1968. bili daleko ozbiljniji. Nekako je roken rol tada bio brendiran, dok mi opet danas kao društvo imamo veću želju za sigurnošću. Tokom ove radionice, studenti su se vratili u 1968. putem video materijala, prisjetili su se Titovog govora, koji je itekako imao odjeka, čak i u inostranstvu.

Studentski aktivizam je zamro

Taj njegov govor demonstrirao je upravo njegov autoritet. Većina studenata su na kraju došli do zaključka da su se rezultati protesta 1968. godine završili samo na akademiji. U debati jedan od studenata se s pravom zapitao: Zašto današnje poslijeratne generacije ne protestuje, kao te 1968. godine? U odgovoru većina njih je konstatovala kako je to zbog prevelike individualiziranosti, jer se izgubio osjećaj kolektivizma. Čitav poredak i počiva na neriješenim sukobima. Sjetili su se vemena, kada je i socijaldemokratija bila poražena, jer je bila prazna. Po njihovom mišljenju ljevica, ako hoće da uspije ona se mora vratiti radniku. Trebamo prihvatiti realnost. Sada kapitalizam trune, a to miriše na fašizam. Problem je, trijumf konzervativizma.

Ovi mladi ljudi su i sami svjesni da je već dugo studentski aktivizam zamro. Po njihovom mišljenju više se sveo na stanje između pobune i kritike. I ako on baš hoće da bude aktivan, on treba da se izbori za studentsko pravo. Oni žele besplatan prijevoz, kvalitenije obrazovanje… Ako, taj aktivizam želi da bude ubjedljiv, on sam mora obuhvatiti sve aspekte mladog čovjeka. Jer, svjesni su da su ljudi 1968. tražili svoje građansko pravo, dok danas nedostaje umrežavanje, vidljive su podjele.

Radionica se završila izradom  Studentskog Manifesta, koji je  opet odraz njihovog  realno opravdanog revolta. A, za njegovu izradu bli su zaduženi: Mahir Cvrk i Asja Faladžić.  Manifest se sastoji od dva djela hamer papira, na jednom izražena je njihova centralna parola: Budimo nerealni, tražimo moguće. Sadržaj drugog sastoji se iz slobode, pravde, jednakosti, snage, ali i sumnje, jer oni kritički djeluju, poručuju: Ne vjeruj štampi! Ko god želi može pogledati njihov Studentski manifest, koji će biti izložen na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Ko’ zna možda njihov revolt, a možda i Manifest čudo naprave, možda nešto i promjene? Možda se njihovi problemi riješe? Mladost zaslužuje bolje obrazovanje, a Muzeji više posjetitelja i bez jubileja.

Izvor: Al Jazeera