Oglasi

Lekcija svim našim skorojevićima

Ovim prostorima vlada domaći polusvijet, koji svoju tobožnju veličinu dokazuje arogancijom i bahatošću.
Novopečena bh. aristokratija razorila i obezvrijedila elementarne društvene vrijednosti i ljudske obzireAl Jazeera

Kad bismo umjesto hroničara bili pjesnici, naslov bi bio drugačiji: Balada o Neli Sršen

U četvrt vijeka novinarskog posla, svako ko se bavi tim zanimanjem suoči se s mnoštvom različitih ljudi i sa raznim okolnostima. Ako se tim poslom bavite u Bosni i Hercegovini, za kratko vrijeme naučite kako uglavnom imate posla s ljudima koji nisu opterećeni nekim pretjeranim osjećajem za odgovornost. Gotovo svakodnevno se dešava da satima jurite nekog funkcionera ili sagovornika iz druge branše i da na kraju ostanete neobavljenog posla bez ikakvog objašnjenja, iako ste uložili veliki trud, izgubili mnogo vremena i na kraju došli u poziciju da pravim alhemijskim trikovima, dakako iz čistog očaja, improvizujete svoj novinarski zadatak, potpuno svjesni da je to daleko od onoga što ste zamislili na početku. Vremenom se čovjek, čak i ako u početku to ne želi prihvatiti, srodi sa sredinom kojoj odgovornost i nije jača strana, pa se nekako prilagodi takvoj praksi i počne živjeti u stereotipu kako je sasvim normalno i prirodno da se ljudi ne drže dogovora i obećanja i da ne osjećaju obavezu prema bilo čemu...

... A onda vas jednog dana, potpuno nespremne, šokira spoznaja da i u ovom našem vremenu postoje sasvim drugačiji ljudi, koji s lakoćom, samo jednim naizgled običnim gestom, pokazuju čudesnu veličinu koje obično nisu ni svjesni... ili jesu, ali joj ne pridaju nikakvu važnost... Susret sa takvim ličnostima, makar on bio i telefonom, doista može biti fascinantan, upravo zbog jedne čudesne dimenzije odgovornosti kakva se rijetko viđa i doživljava...

Mučna, zamorna i tegobna utrka za sagovornicima o razornim posljedicama korona virusa spojila me ovih dana sasvim slučajno s poznatom hrvatskom hirurginjom svjetskog glasa Nelom Sršen. Ta rođena Metkovićanka, koja je djetinjstvo provela na sunčanom Hvaru, a školovala se u Splitu, širokoj javnosti postala je poznata po tome što je svojevremeno bila jedna od ključnih karika hirurškog tima koji je operisao barda hrvatske muzike Arsena Dedića. Neki će se sjetiti, bilo je to na klinici u Padovi u februaru 2004. godine u vremenu kad je izgledalo da mu nema spasa, ali je Arsen s novom jetrom, umnogome zahvaljujući doktorici Sršen, proživio još više od decenije. Danas je ona u samom epicentru korona virusa na sjeveru Italije, jer je klinički centar u Padovi, 40 kilometara zapadno od Venecije, preuzeo najveći teret posljedica u najvećem evropskom žarištu korona virusa.

...Dogovorismo razgovor viber porukama u nekoliko sekundi, što bi rekli nekadašnji nastavnici fizičkog vaspitanja – iz mjesta: subota u 11 sati...       

Deset minuta prije dogovorenog roka stiže poruka, ravno iz Padove – sročena kao da je upućena starom poznaniku, nekome vrlo važnom u njenom životu:  „Oprosti, imam reanimaciju, ne mogu u terminu koji smo dogovorili, pomjeramo za 12 i 30. Nemoj mi zamjeriti...“

Gledao sam poruku kao opčinjen, prosto ne vjerujući: doktorica svjetskog glasa, i to u bolnici koja se baš sad, ovog trenutka, suočava sa stotinama zaraženih još neistraženim i nepoznatim virusom, ravno sa reanimacije, dok kreće da nekoga doslovno iščupa od smrti, ima na umu dogovor s nekim  tamo novinarom iz Sarajeva, kojeg nikad ranije nije ni čula ni vidjela, (koji joj, što bi rekao nenadmašni pripovjedač Derviš Sušić, nije ni rod ni pomozi Bog) i hoće taj dogovor da ispoštuje bez obzira na strašne okolnosti. Nije joj nikakva prepreka ni to što dane i noći proživljava na klinici s teškim pacijentima, u grozničavoj utrci s nepoznatim smrtonosnim izazovom i sa svim rizicima da već danas, kao i tolike njene kolege, i sama postane pacijent s neizvjesnim ishodom.

Gdje smo mi zalutali

... Čim mine prvi talas tog nekog čudnog ushićenja što, bar negdje tamo daleko, postoje osobe kojima je, uprkos njihovoj veličini, sasvim normalna stvar da drže riječ i obećanje po svaku cijenu, čovjeka pritisne naša domaća tmurna spoznaja – gdje smo mi to kao društvo zalutali, pa nešto što bi trebalo da bude sasvim normalno i ljudsko doživljavamo kao svojevrstan „incident“ takvih razmjera da nam se duboko ureže u sjećanje??? Kako je moguće da tako značajni i uspješni ljudi iz bijelog svijeta, koje praktično ništa ne veže za nas, takvom jednostavnošću i spontanošću u samo jednom momentu pokažu šta zapravo znači biti veliki, a da u isto vrijeme ovim prostorima vlada domaći polusvijet, koji svoju tobožnju veličinu dokazuje arogancijom, bahatošću i nepoštivanjem svega i svakoga, uključujući i sopstvenu riječ? Zašto je nekome iz Bosne i Hercegovine mnogo lakše i jednostavnije doći do bilo kojeg funkcionera ili neke druge javne ličnosti u Briselu, Vašingtonu, Berlinu ili Parizu, nego do nekoga sa ove domaće, po mnogo čemu nakaradne društvene scene, na kojoj su svi toliko veliki u svojim očima da im ne pada na um da se nekome javljaju ako od toga neće imati neku korist, makar ona bila i mizerna? Zašto sirovi, nedoškolovani i neizgrađeni „kadrovi“ u ovoj zemlji, koji su raznim kadrovskim paradoksima preuzeli sve konce u društvu, i to ne samo u političkom domenu nego globalno, misle da svijet postoji zbog njih i da je sasvim prirodno da svakoga ko je u hijerarhiji ispod njih mogu jednostavno ignorisati?

Novopečena bosanskohercegovačka aristokratija, koju su od devedesetih godina prošlog vijeka donijeli tranzicijski vjetrovi, nije razorila i obezvrijedila samo privredu, zdravstvo, školstvo, kulturu, sport, nego i elementarne društvene vrijednosti i ljudske obzire. Učinila je, eto, normalnim da se veličina i uspješnost, tačnije rečeno vrijednost čovjeka u društvu, ne mjeri odgovornošću prema obavezama, nego se dokazuje pukom funkcijom, buljukom osiguranja, rotirajućim pratnjama, basnoslovnim vilama i bahatom djecom u markiranoj odjeći, koja, pohađajući škole za povlaštene, kao prvu lekciju nauče kako će s visine gledati svakoga ko nije na njihovoj „društvenoj visini“. 

Osobe poput doktorice Nele Sršen izgledale bi doista groteskno da ih neko dovede nama, u naš prirodni ambijent. Ono što je njima sasvim normalno, u nama je, na naše zaprepaštenje kojeg postanemo svjesni tek u iznimnim prilikama, davno izumrlo. Zato su nam njihovi potezi i događaji u vezi s njima u rangu incidenata, koji nas tek povremeno protresu i kojih se dugo sjećamo. Izgleda da smo mi, na ovim prostorima, negdje u vremenu prosto izgubili naviku i potrebu da, pored toga što smo ljudi, svako od nas ponekad, bar ponekad, bude i čovjek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.