Oglasi

Legenda o samotnjaku iz Srebrenice: Džaba rušite džamije, niknuće još ljepše

Tragom priče o pronalasku ostataka Čaršijske džamije - ljubav gradi, a mržnja razgrađuje i u tome je osnovna razlika između ljudi.
Ostaci srušene srebreničke Čaršijske džamijeUstupljeno Al Jazeeri

Ponoć je već odavno prošla. Duge zimske noći su idealne za somoobračun, razmišljanje i planiranje. Drugu noć zaredom liježem sa saznanjem da su ostaci minirane naše i moje Čaršijske džamije u Srebrenici otkriveni. Previše je dešavanja u Srebrenici zadnjih nekoliko dana koja ostavljaju trag na čovjeka. Nije ni čudo što ljudi obole kada svaki dan skoro su pod stresnim situacijama i događajima koji im bude njihova najtužnija sjećanja.

Kada sam čuo da su, vjerovatno, ostaci džamije otkriveni u centru grada odmah sam pohrlio prema mjestu gdje se vrše iskopavanja za novu gradsku garažu kako rekoše. Bio sam uzbuđen, srce je jače lupalo.

Čaršijsku  džamiju su nekada davno uz medresu sagradili Srebreničani. Nekoliko zadnjih godina do 1988. godine je bila u stanju koje nije dolikovalo jednoj bogomolji. Do 1988. imala je krov na četiri vode i iz krova drvenu dotrajalu munaru.

Pričao mi je stari brico, hadžija, Mehmedalija Ustić, da je ljudima smetalo što je džamija u takvom, ne baš stabilnom, stanju pa su imali želju da je obnove. Ta želja nije se mogla ranije ispuniti i ko zna kojih razloga nego. Vjerovatno je razlog sistem prijašnje države. Tek 1988. godine kada su on i još nekoliko uglednih Srebreničana otišli kod starog Selmanagića da dobiju izun i vjetar u leđa da oni sruše staru džamiju i da naprave novu ljepšu kakvu Srebrenica zaslužuje.

Radovi su počeli nekoliko godina pred agresiju na našu domovinu. Srušena je stara dotrajala džamija. Cijeli grad se digao na noge. Svi su davali svoje doprinose. Neko bi poslije posla dolazio raditi na džamiji. Neko bi poslao šljunak, neko željezo, neko ciglu. Nane i majke bi donosile ručak i kahvu majstorima, jer mubarek je i veselje obnavlja se ljepotica Čaršijska džamija.

Dajdža Mujo

Srebrenica je u to vrijeme bila gradilište, ljudi su pravili kuće po Vidikovcu, Kozarici, Petriči, Učinoj Bašći  i drugim gradskim naseljima. Veselili su se životu. Nedugo nakon što se počelo sa obnovom Čaršijske džamije u proljeće 1991., kreće se i sa obnovom džamije u Petriči koja je bila tada stara oko 150 godina.

Petrička džamijaUstupljeno Al Jazeeri
Džematlije Petričke džamije su u ramazanu (mart-april) 1991., složili se da staru džamiju treba srušiti i krenuti sa izgradnjom nove ljepše i funkcionalnije. Sve se odvijalo brzo zahvaljujući braći Meholjić, Šukriji, a po najviše rahmetli hadžiji Hakiji i hadžiji Hajrudinu Čehajiću i ostalim Petričanima. Džamija je do jeseni 1991., godine već bila ozidana u pokrivena. Tako nedovršena u proljeće 1992., opet se klanjala u njoj teravija, a otvor je bio planiran za ljeto 1992.godine.

No, sudbina je drugačije htjela. Već u maju 1992., tačnije 8. maja, četnici predvođeni Arkanovcima upadaju u Srebrenicu pale kuće i pljačakaju grad. Tada su nekoliko starijih bračnih parova u Srebrenici prvo otrovali hemijskim otrovima, a onda ih spalili zajedno sa njihovim kućama.

Čaršijska i Petrička džamija nikada nisu dovršene. Skela na Čaršijskoj džamiji ostala je skoro sve do jula 1995. Iako nedovršene u svojoj obnovi u periodu 1993. do 1995., imale su važnu ulogu održavanja vjerskog života u Zaštićenoj zoni UN-a.

Oni koju preživjeli pričaju da se po nekoliko džuma na dan klanjalo u pomenutim džamijama, a također i teravija. Džamije su u to vrijeme bile pune ljudi, djece u  mektebu, omladine na druženjima i pripremanju prigodnih programa povodom mubarek dana i noći. Bile su centar vjerskog i kulturnog života demilitarizovane sredine. U svih pet srebreničkih džamija u to vrijeme bilo je po nekoliko imama, mujezina i pomoćnika.

U svakoj od njih moj šesnaestogodišnji dajdža Mujo je volio otići i ljudi su jedva čekali da im on prouči ezan i predvodi namaz. Priča mi tetka Zada. Dvije godine nakon što je dajdža Mujo naučio sve kako bi mijenjao svog efendiju kad ovaj nije u prilici da dođe, Muju su zatrpali u masovnu grobnicu na Budaku par stotina metara iznad Memorijalnog Centra Potočari.

Pronašli smo i džamiju u njenoj grobnici zajedno sa ostacima nekoliko bošnjačkih kuća i mezarja i to više od 30 godina od kako njena obnova počela.

Trava i zeleno busenje

Mene kao jednog od imama ove današnje ljepotice, Čaršijske džamije, ta vijest da su njeni ostaci pronađeni pogodila.

Sa uma mi ne silaze ljudi kako sa stotinama kila eksploziva u julu 1995., kao teroristi ulaze u nju, redaju eksploziv vežu ga i spajaju onda se od nje sklanjaju i bježe na sigurno mjesto kako bi je mogli u zrak dići. Čaršijsku, Petričku, Bijelu, Azemovu i džamiju u Crvenoj rijeci vjerujem da su digli u zrak, ako ne za isti dan, onda za par dana. Tako ih polomljne i skrhane ostavili i otišli da ubijaju one koje mogu stići po šumama Podrinja.

Bijela džamijaUstupljeno Al Jazeeri
Ostavljene su da budu svjedok kakvo zlo je protutnjalo Srebrenicom. Tako polomljenje lokalnim vlastima su smetale tih godina, jer mnogo stranaca je dolazilo i sav taj užas gledalo. 1996. čak i sam nobelovac Handke je bio u Srebrenici i vidio je srušene džamije, sumnjam da je to u svojim djelima osudio, ako nije pohvalio.

Lokalne vlast i tadašnjih ministar RS-a za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo donose odluku da se svi objekti koji predstavljaju opasnost za građane uklone, među kojima su ostaci četiri džamije u centru Srebrenice.

Ostaci Čaršijske džamije su teškom mehanizacijom prvo polomljeni još više, a opet tone krupnog betona, vjerovatno, nisu mogli natovariti na neki kamion. Vjerujem da su zakačeni za opet neke velike mašine u ljeto 1997. i samo par stotina metara u centru grada zgurani u provaliju iznad kolektora kroz koji protiče rijeka Križevica. Na ostatke džamije su dovoženi i ostaci bošnjačkih kuća i Zanatskog centra i ostaci mezarja i onda sloj zemlje da po njemu niče trava i zeleno busenje.

Ono što je ljubav godinama gradila, mržnja porušila, a strah od prisjećanja na rušenje je uklonilo ostatke da se zlo zaboravi, da zaborave oni koji su je srušili i oni koji su gledali njihovo rušenje.

Još ljepše i još draže

Stoljećima se u Srebrenici glas mujezina stapao sa zvonom pravoslavne crkve. Mnogima to nije smetalo. U periodu kada je Srebrenica proglašena Zaštićenom zonom i kada je vojska RS-a i policija sa svih strana narušavala sigurnost, nikome od Bošnjaka u to vrijeme nije naumpalo da ode da sruši crkvu, da je ukloni sa lica zemlje kao da tu nikada nije ni bila.

Džamija u Crvenoj rijeciUstupljeno Al Jazeeri
Čaršijska džamija prvi put je srušena iz ljubavi 1988. da bi se napravila ljepša. Drugi put je srušena 7 godina nakon prvog rušenja. Drugi put je srušena iz zlobe i mržnje i želje da sve što je „drugačije“ bude uklonjeno sa lica zemlje.

Trebalo je da prođe desetak godina nakon njenog rušenja da je ljubav opet po drugi put izgradi. Njena druga obnova u samo nekoliko godina nakon prve obnove je počela 2006. godine, a 2011. je i svečano otvorena. U njoj sam od 2014. imam zajedno sa glavnim imamom Damir ef. Peštalćem, koji od 2003. godine u Srebrenici gradi ponovo sve porušene džamije i porušene odnose, i u mnogome je uspio i uspjeli smo u tome, jer to je je vjera. Graditi mostove, a ne rušiti ih. Svi smo vjernici, svako u svojoj vjeri. Bog dragi zna ko je od nas bolji vjernik, ali neka svako velikom Bogu se zakune i upita se je li zasta ispravno i Bogu ugodno djelo rušiti tuđe bogomolje eksplozivom ili na bilo koji drugi način.

Danas zahvaljući ljubavi dobrih ljudi Čaršijska, Petrička (koja se danas zove i Šehidska), Bijela, Azemova i džamija u Crvenoj Rijeci u Srebrenici ponovo su izronile iz pepela kao Feniksi, još ljepše i još draže.

U Čaršijsku džamiju četiri puta u sedmici desetine djece dolazi da uče o ljubavi, toleranciji i poštovanju prema svakom živom biću, a posebno prema čovjeku i bijelom i crnom, i bogatom i siromašnom, i Bošnjaku i Srbinu i Hrvatu i Crnogorcu i Aboridžanu i Eksimu i Ujguru i Palestincu i Etiopljaninu i svakom drugom čovjeku na planetu, jer na planeti smo svi jedna porodica druge planete nemamo.

Učiti će djeca i o tome ko im sruši džamije, mektebe i mezarja njihovih predaka, ko im pobi djedove. Učiti će ko su četnici i u naučavanju te istine ustrajati.

'Džaba vi rušite'

Kada su došli da miniraju džamiju priča se po gradu da je lokalni srebrenički boem i samotnjak rekao: „Džaba vi rušite, vidjeti ćete kada se oni vrate da će napraviti još ljepšu i bolju. Vidjeti ćete kada nene počnu iz dimija da vade pare i hadžije iz šlajbeka kako će ovdje nići bolja i lješpa. Upamtite šta vam kažem.“

Čaršijska džamijaUstupljeno Al Jazeeri
Ne znam da li je to istina, vjerujem da jeste, jer poznajem tog čovjeka i dan danas hoda po Srebrenici za koju marku vreću drva iznosi u stanove lokalnog stanovništva, nakon što se umori od nosanja ode rahat na pivu da skrati dan.

Gdje su ostaci drugih srebreničkih džamija niko još ne zna ili neće da kaže, ali vjerujem da će i oni jednoga dana izroniti iz zemlje, jer zemlja ne može do vijeka da sakriva zločin.

Iako ostaci durgih džamija nisu pronađeni, one su sve obnovljene. Prva koja je obnovljena je Bijela džamija i to 2002. godine, opet se rahmetli Hakija  naviše uključio u njenu obnovu. Džamije u Crvenoj Rijeci je otvorena 2015. Džamija u Petriči je napravljena za godinu dana i otvorena je 2018. Još je ostala Azemova džamija na Vidikovcu da se sa njenom obnovom završi.

Dok zeman gradi, naši bi stari rekli, zeman kule gradi zeman razgrađuje, kod nas to baš i ne važi. Rekao bih da ljubav gradi, a mržnja razgrađuje i u tome je osnovna razlika između ljudi i neljudi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.