Kuća od zemlje, bidermajer od povrća

Vještina spravljanja smese od koje se dobijao ćerpič ili kojom su se zidale zemljane peći, prenosila se usmeno sa generacije na generaciju (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mošorin je jedno od istorijom bogatih, pitomih mesta, koja još čuvaju jedinstvenu širinu vojvođanskog duha, vešto „uhvaćenog“ u stihovima Balaševića i Mike Antića. Oličen u materijalnim ostacima prošlih vremena, taj duh živi i u ovovremenskim stremljenjima visprenih pojedinaca da znanja i veštine stare Vojvodine sačuvaju i prilagode upotrebi u tehnološkom dobu. 

Vojvođane pitomim čini plodna zemlja – jeste teško raditi na njoj, ali je blagorodna takva tamna i ispresecana kanalima za navodnjavanje koji s proleća rado i Dunav rasterete kad otežao pod istopljenim evropskim snegovima preti da napravi štetu. U Vojvodini su mesta istorijom bogata pre svega zbog geografskog položaja: prvobitno prostor na kojem su se ukrštali putevi raznih naroda u njihovim potragama za mestom pod suncem, a kasnije vojna granica koja je čuvala Evropu od nadiranja sa jugoistoka. 

Takav je i Mošorin: arheološko nalazište Feudvar svedoči o prisustvu autohtonog keltskog stavnovništva u davna vremena; u nama daleko bližim vremenima Mošorin je poznat kao mesto rođenja Isidore Sekulić – književnice, doktora filozofskih nauka i akademika, zatim Svetozara Miletića – najuticajnijeg srpskog političara druge polovine XIX veka u Austro-Ugarskoj; poznat je, na žalost, i po stravičnom zločinu koji  se desio za Božić 1942. godine kada su mađarski fašisti ubili 205 meštana srpske nacionalnosti, od čega 44 dece – jedan deo tela bacili su u zaleđenu Tisu, a ostalo zakopali u nekoliko masovnih grobnica; poslednjih decenija poznat po proizvodnji najkvalitetnijeg mleka u Srbiji, a danas – danas je Mošorin poznat po Centru za zemljanu arhitekturu.  

Kuće koje dišu

U Banatu se oduvek gradilo zemljom jer je zemlja bila jedini dostupan građevinski materijal. Veština spravljanja smese od koje se dobijao ćerpič ili kojom su se zidale zemljane peći, prenosila se usmeno sa generacije na generaciju. Nakon što je pedesetih godina prošlog veka zabranjena gradnja zemljom, ta znanja su počela da nestaju zajedno sa odlaskom poslednjih majstora.

Dragana Kojičić je arhitektica iz Novog Sada koja se nakon višegodišnjeg stručnog usavršavanja u Africi, Južnoj Amerci i Evropi, vratila u Srbiju sa konkretnom idejom: da stečeno znanje iz zemljane arhitekture, kombinovano sa starim vojvođanskim umećem, primeni tako što će da obučava zainteresovane kako da sa relativno malo novca sagrade kuće koje su zdrave za stanovanje – „kuće koje dišu“. O njenoj borbi da uspe u svom naumu je dosta pisano i snimljeno je nekoliko reportaža (preporučujem Al Jazeerin serijal „Hoću kući“ – epizodu Zemlja i kuća i film Zemljom. Rukama. Idejama.“), tako da ću se vratiti samom početku ovog teksta: vojvođanskom duhu koji se u kući staroj dve stotine godina, na radost mladih ljudi iz čitavog sveta koji u tu kuću dolaze, iskazao u jednom posebnom obliku – hrani koja okuplja za stolom učesnike Draganinih radionica:

„Prve radionice u Mošorinu počinju 2011. Sezonu radova otvara dvoje biciklista iz Francuske koji su na svom putu ka Kini kod nas ostali nekoliko nedelja. Obećanje da ćemo do njihovog povratka završiti spoljašnju hlebnu peć i ispeći im pizze smo održali!“

Paralelno sa nekoliko sljedećih radionica razvila se praksa da nasuprot prljavim, blatnjavim radovima, bar sto oko kojeg su se okupljali bude lijep, čist i nadasve ukusan

Paralelno sa nekoliko sledećih radionica razvila se praksa da nasuprot prljavim, blatnjavim radovima kojima su se bavili veći deo dana, bar sto oko kojeg su se okupljali bude lep, čist, šaren i nadasve ukusan. I tako je krenula razmena – šest Francuza i Brazilac, sa kojima su radili na dijagnostici kuće, naučili su ih da upotrebljavaju tušt za salatu („ima ga svuda oko kuće, a mi nismo ni znali da se jede!“), a domaćini su goste očarali ribljom čorbom koju je spremio Marko Simić, Mošorinac koji drži ribnjake, a čiji je otac Tima bio Titov pekar.

Kulinarski dvojac

Prvo ozbiljnije kuvanje dešava se avgusta 2011, u toku organizacije „Prve letnje škole zemljane arhitekture“ – za kuvara se prijavljuje Đorđe iz Topole, menadžer hotelijerstva, koji tokom tih deset dana sprema sjajne vegetarijanske obroke: kombinaciju domaćih proizvoda i recepata koje je sakupio putujući po svetu. Kraj je avgusta, pa su na meniju i čuvene mošorinske lubenice i dinje.

Sasvim spontano, i Prvi maj počinje da se obeležava u Mošorinu, među prijateljima. To su retke prilike kad se peče i meso: „A priredili smo i jedan svečani događaj – svadbu za našeg velikog druga! Nas dvadesetak je spremilo razne đakonije, a svadbena torta je bila u obliku glave praseta. Bidermajer? Naravno, od povrća. Nezaboravno. Osim toga, boraveći sve češće u Mošorinu i među Mošorincima, saznali smo za pekaru u kojoj se domaći hleb peče tri puta nedeljno i gde se mora doći do osam sati, pa ako ostane jedna vekna, onda to znači da je, radosni, možemo jesti narednih nedelju dana. Takođe, u selu smo pronašli i domaćine od kojih uzimamo sir, jaja, mleko, puter, lubenice, dinje i trešnje“.  

Svi se sa nostalgijom sećaju boravka južnog kulinarskog dvojca iz Niša – divnog Neše Travke i njegovog asistenta Predžinalda Dinića Dinje, koji su doneli svoje specijalitete (od sira, rakije, preko suvih pečuraka, paprika, začina, do zabrane ispijanja kafe) i kuvali tokom „Druge škole zemljane arhitekture“: „Neša nas je posebno oborio s nogu kada je poslednjeg dana „reciklirao“ svu preostalu hranu od prethodnih dana u nešto čarobno, u zemljanoj peći zapečeno!“

U selu smo pronašli i domaćine od kojih uzimamo sir, jaja, mlijeko, puter, lubenice, dinje i trešnje

Godine 2014. za učesnike radionice kuva jedan simpatičan francuski par, koji je u Mošorin stigao u svom domu-kamionu, sa životinjama i kompletnom opremom i alatom za sve vrste radova; kuvali su u vreme kada je zidana unutrašnja zemljana peć pod vođstvom majstor Palfija iz Belog Blata. Nakon što se dobro osušila, u njoj je, ovaj put francusko-nemački par, jedne hladne septembarske večeri pripremao pizze:

„Ipak, ako se osvrnemo na sve prethodne godine i na ljude koji nam redovno dolaze, svi će se složiti da se najbolje jelo kada je za nas kuvao naš multitalentovani majstor-turizmolog-kuvar Vinko iz Varaždina. Inače, Vinko je nasledio jedan predivan vinski podrum u Batini u Hrvatskoj (preko puta Sombora), koji je obnavljao neko vreme, pa se s tim u vezi i priključio našim radionicama – i od pre četiri godine neizostavan je i najredovniji učesnik i majstor na našim radionicama.

Kako se nekoliko godina izdržavao kuvajući u zimskoj sezoni u Nemačkoj, a budući da je i dosta putovao i radio po raznim gradilištima u Evropi, ponudio se da kuva tokom „Pete škole zemljane arhitekture“ 2015. godine. Bile su to najukusnije radionice ikad: od samog povrća i voća (koje su donirale novomarofske mame!) do kombinacije Vinkovih specijaliteta: od humusa, kikiriki-putera, banana-hleba, preko pudinga od prosa, boranije na mnogo načina, dinja-šejkova, do čokoladne rođendanske torte i zapečenih breskvi sa medom, šlagom i bademima!“ Neki od ovih recepata postali su sastavni deo kasnijih radionica. Učesnici koji inače jedu meso prepričavaju ove dane kao neke od najukusnijih, a Vinko je tom prilikom dobio i nekoliko bračnih ponuda!

Najukusniji specijaliteti

A kad je Vinko nakon 10 dana posustao, u pomoć priskače Draganina mama. Kako već dosta godina za Draganu kuva hranu bez mesa, postala je pravi majstor za „bespileću“ supu sa knedlama, najukusnije sarme na svetu, pohovane tikvice i patlidžane i šta sve ne:  

„Nakon ove radionice, mama postaje stalni član naše posade i već dve godine, svake subote i neretko nedelje, kuva za nas. Godinama pre toga, čak i kad nije bila prisutna fizički, tu su bili njeni sirupi od zove, višnje, kajsije i ringlova, njeni pekmezi, ajvari, štrudle sa makom i orasima, pite i neprevaziđene proje. Kad je bila odsutna, hranu nam je slala moja druga mama – teta Mira iz Golubinaca, inače profesionalni kuvar, vlasnica predivnog povrtnjaka i mama mog najboljeg druga – Nebojše. Od nje, već godinama, stižu najlepši plodovi i najukusniji specijaliteti za nas. Nešto od ovoga stiže iz divnog sela Perenci u Hrvatskoj, sa jednog rajskog imanja. 

Da ne zaboravim i našeg druga Vladu iz Ruskog Krstura, čija najava dolaska za nas znači – gozba. Dolazi velikim belim kamionom (istim onakvim kakav zamišljam da vozi detektivka Ramocve iz Bocvane, junakinja serijala „Žirafine suze“), potpuno opremljen raznim alatima i opremom, među kojima se kriju glinene posude, džakovi povrća, razni začini i tajni sastojci rusinske kuhinje. A kad Vlada kuva, onda kuva na drvetu, odnosno uposli prostu peć, šporet, rernu –  sve se greje, crvči, miriše, i obećava ugođaj za sva čula. Jeste da ručak i večera obično budu spremni u isto vreme, a naša čula dobro izmučena svim mirisima; ipak posle zaključimo da se čekanje isplatilo.

Kao dobri domaćini, i sami smo naučili da spremamo nasuvo sa krompirom i makom (vrsta testa – prim.aut.), šnenokle, paradajz čorbu sa tikvicama, slatko od lubenica – pre svega zbog gostiju iz drugih krajeva, ali i da se ne zaboravi!“

Izvor: Al Jazeera