Moja prva posjeta Srebrenici u životu dogodila se zimus i noću. Bio sam tada u vozačko-prevodilačkoj službi, kod stranca po imenu N., vrijednog kulturnog poslenika iz Brisela. Čitav dan N. je bio zauzet po Sarajevu, tako da smo krenuli tek oko pet i stigli u mrkli mrak.
Prije nego dođosmo u Srebrenicu, zaustavili smo se u Potočarima. N. je htio da vidi najurednije i najstrašnije mezarje u čitavoj zemlji. Naložio mi je da pitam policijskog čuvara može li, što je mene bilo stid pitati jer sam znao da ne može po mraku.
Tako je i bilo, pitao sam, policajac je rekao da ne može, ali da može vidjeti ozloglašenu fabriku akumulatora preko puta. Otišli smo do fabrike, u koju je N. ušao, a ja ostao ispred da ga čekam. N. vjerovatno ne zna dobro šta se u toj fabrici dešavalo i noć ga ne ometa da ide vidjeti praznu halu, koja je u mojoj glavi zauvijek puna.
Nikada mi nije bilo tako jasno da je rat najgore od svih zala, kao dok sam stajao tu, između fabrike akumulatora i Memorijalnog centra u Potočarima: umjesto fabrike koja radi i livade koja se zeleni, imamo fabriku koja ne radi i livadu na kojoj se bijeli blizu sedam hiljada grobova, a biće ih još. Kakav poraz čovječanstva, kakva bijeda Evrope, kakav crni zalog za budućnost! Pred takvim stvarima čovjeku ne ostane drugo osim vjere u pakao i raj, jer samo tako može zamisliti kakvu-takvu pravdu u vezi sa zločincima i žrtvama. A i to se ne može zamišljati dugo, jer srce hoće da pukne od tuge.
Život mladih
Kad je N. izašao, obradovao sam mu se kao da mi je rođeni brat kog nisam vidio godinama. “Horrible!”, rekao je. “A šta si ti konto”, pomislio sam.
N. je imao sastanak u Srebrenici sa Muamerom i Miroslavom, mladim ljudima koji se trude održavati kulturni život u gradu, članovima benda Afera i osnivačima nevladine organizacije “Srebrenica wave”. Našli smo se u jedinom srebreničkom kafiću, gdje sjede djeca, mladi, zreli i stari zajedno. Slika simpatična i neobična.
Odatle smo otišli u zatvorenu pivnicu, prostor koji su, zajedno sa prijateljima, renovirali Miro i Muamer, jedini u kom se održavaju kulturne priredbe za mlade, koncerti i slično. Najveća i najznačajnija od tih priredbi jeste festival “Srebrenica wave”, koji je u grad doveo značajna imena sa regionalne muzičke scene. Od toga, naravno, ne bi bilo ništa da Miru i Muamera ne podržavaju strane organizacije i ljudi kao što je N., jer to što oni rade ne uklapa se u domaću, zavadi-pa-vladaj politiku.
Nakon što su popričali to što su imali, poveli su nas u obilazak grada. Snijeg nam škripi pod cipelama dok se penjemo uz strme srebreničke ulice i razgledamo zgrade i kuće. Velika većina njih je obnovljena, ali prazna, tek ponegdje vidi se osvijetljen prozor. Pomalo sablasno i jako žalosno: pravi odraz onoga što smo vidjeli u Potočarima. UN, “United Nothing”, što bi rekao jedan od grafita iz fabrike akumulatora. “Najgore što nema cura”, rekao je jedan od njih dvojice, “moraš u Bratunac da ih nađeš.”
Tako smo došli i do hotela koji je u Srebrenici trebao oživjeti nekoć veoma razvijeni banjski turizam. Nedovršena zgrada stoji već skoro punu deceniju, tako da su joj betoni, od ljekovite vode koja ih zaljeva, poprimili crvenkastu boju i metalni miris. Hotel za kog nema sumnje da bi privukao mnoge, jer ljekovite srebreničke vode odavno su poznate u čitavom svijetu, ne može se izgraditi pošto to narušava nazadne, prošlosti okrenute principe domaće politike.
Ljekovita voda
Miro i Muamer nam pričaju o srebreničkoj Guber vodi, o njenih četrdeset i osam ljekovitih izvora koji danas uglavnom otiču u kanalizaciju. Crni i Mali guber, očna voda, voda za sinuse, te voda najljepšeg imena – “Ljepotica”, koja čisti lice od akni, to su najpopularnije. Mali guber sadrži toliku koncentraciju željeza da stoji rame uz rame sa čuvenim mineralnim izvorima talijanske banje Levico. Još krajem pretprošlog vijeka, kad je nad Bosnom vladala Austrija, iz Srebrenice se izvozila ljekovita voda u Evropu, Ameriku i Afriku. Srebrenica prije rata, na bazi pomenutih izvora i četinarskih šuma, koje je čine i vazdušnom banjom, imala je blizu sto hiljada noćenja i preko tri miliona dolara prihoda. Sad nema gotovo ništa. Ko hoće, može sebi natočiti koju od ljekovitih voda besplatno i to je to.
Nemam flaše da natočim, a ni želje da se umivam ili ušmrkujem vodu na toj zimi, iako imam razloge i na licu i u sinusima. Da ne bude kako nisam probao ništa, nakvasim oba kažiprsta u očnoj vodi i natrljam se po očima. Kao da mi se malkice razbistrio vid. Istom izvoru prilazi N. i umiva cijelo lice. “That one is for eyes, you should take Ljepotica for that”, prevodim mu, ali on kaže da je ok i ovako.
Na putu nazad Miroslav priča kako vozi tom ulicom snowboard, spusti se s njim do pred pivnicu. Pomislim kako bih i ja radio to isto da tu živim, a prodavao bih i vodu. Siguran sam da bi Ljepotica rasturala, samo joj trebaju lijepa flašica i lijepa etiketa. I druge bi sigurno, ljudi vole i bistar vid i čiste sinuse, zdrave stvari generalno.
Stižemo u kafić na posljednje piće, jer već je skoro deset. U skladu sa lijepim bosanskim običajima, domaćini nas nude da ostanemo noćiti, ali N. sutra ima let tako da mora nazad za Sarajevo. Djeca koja u kafiću igraju plejstejšna predlažu gazdi da ih zaključa ili da im ostavi ključ. “Ne dolazi u obzir”, odgovara gazda.
Sjedamo u auto i polazimo kući. N. traži da se zaustavimo u Potočarima opet, da ga slikam na ulazu u Memorijalni centar. Policajac nas prepoznaje i govori da mu je žao što nismo mogli doći ranije, da nas može pustiti unutra. Razmišljam o tome kako će N. pričati u inostranstvu da je bio u Srebrenici, a neće spomenuti ljekovite vode.
Izvor: Al Jazeera