Kratke knjige, rečenice i pamet

Smisao čitanja književnosti je baš u vremenu koje joj dajemo, a ne u tome da putem interneta što brže saznamo šta će se desiti na kraju, piše autorica (Al Jazeera)

Zamislite luksuzni putnički svemirski brod koji se uputio na svemirsko krstarenje. Brod je u privatnom vlasništvu, kartu su kupili samo najbogatiji, a radi se o prvoj takvoj turi u povijesti čovječanstva. Milijarder kome pripada brod i sam je na putovanju, a svoje odaje je ukrasio statuama od čistog zlata od kojih svaka teži po tonu. Prvoklasni je moron koji ne zna ništa ni o čemu, ali je i pored toga beskrajno samosvjestan te ne treba puno razmišljati koji lik iz sadašnosti ga je inspirisao. Da stvar bude bolja ni ostali nisu puno inteligentniji i mogu se u gluposti takmičiti s njim. Niko ne zna ni osnovne pojmove poput sile gravitacije i svjetlosnih godina, a posadu ne čine stručnjaci nego glumci koji su posebno unajmljeni da ih glume jer liče na njih. Jer utisak je puno bitniji od stvarnosti i dok oni glume da upravljaju brodom, prava posada sastavljena od inžinjera, pilota i drugih stručnjaka, sakrivena je od očiju. Oni nisu toliko ”filmljivi” pa im putnici ne bi povjerovali da znaju šta rade. U jednom trenutku se nađu u opasnoj situaciji, ali rijetki od njih povjeruju i radije misle da su se našli u reality showu i u pokušaju da to dokažu, gube živote.

Ovo gore predstavlja kratak sadržaj serije Avenue 5 (2020) koja je smještena navodnih 40 godina u budućnost. Iako je dobila lošije kritike, zapravo je genijalna jer pokazuje kojem smjeru idemo s obzirom na vrijednosti koje su već uspostavljene. Živimo u svijetu ignoranata i površnih poznavatelja svega kojima su najbitniji vanjski izgled i utisak. Pravo znanje, i ljudi koji nisu provučeni kroz Instagram filtere, sakriveni su od očiju javnosti jer ne zadovoljavaju unaprijed uspostavljene vizuelne standarde.

U filmu Idiocracy (2006) predviđanje je predstavljeno još esktremnije. U njemu se lik probudi pet vijekova u budućnosti i shvati da je čovječanstvo toliko poglupilo da je on sigurno najinteligentniji čovjek na svijetu, iako je u sadašnjosti bio po svemu prosječan.

Idemo li zaista u ovom smjeru?

Nemoguće je sa sigurnošću predviđati ovakve scenarije, ali uslijed razvoja interneta i načina života, posljednjih decenija svjedočimo rapidnom padu općeg obrazovanja. Od polovine sedamdesetih naovamo govori se globalnom padu IQ-a, koji je rastao u decenijama nakon Drugog svjetskog rata (Flynn efekat), da bi onda prestao i počeo opadati. Ipak, moramo biti oprezni prije zaključka da su ”nove generacije” gluplje od prethodnih kako zbog samih ograničenja koje ima IQ test, tako i zbog toga što on mjeri samo određene aspekte inteligencije. Ali i pored toga, činjenica je da se nešto promijenilo i da je nivo općeg obrazovanja, ili pismenosti, dosta niži nego prije, što ne mora značiti da su ljudi gluplji, samo su se promijenili prioriteti znanja. Živimo u svijetu veoma uskih specijalističkih te nedovoljnih općih znanja. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kao razlozi za to se najviše navode razvoj interneta i socijalnih mreža zbog kojih smo izgubili sposobnost koncentracije na duže sadržaje, popularizacija banalnih sadržaja poput reality showa i sl. ali meni se čini da je za sve najveći krivac to što smo prestali čitati. Pri tome ne mislim na čitanje kraćih sadržaja sa društvenih mreža, nego mislim na čitanje u klasičnom smislu – duže druženje s knjigom koja nam je intelektualno provokativna i koja nas posve zaokuplja. Jedino nas takvo čitanje nagoni na razmišljanje, dubinsko procesuiranje sadržaja i kognitivno nas mijenja.

Prema nekim istraživanjima počev od pedesetih naovamo, pišu se kraće knjige, a može se posmatrati i kako su se kroz vrijeme smanjivale rečenice i pasusi. Bestseleri su početkom dvadesetog vijeka bile knjige koje su nas mentalno provocirale i nečemu učile, ali se njihov nivo vremenom smanjivao dok nisu dosegli banalni sadržaj kojima je prvenstveno svrha da nas zabave i da pomoću njih ”odmorimo mozak”. Književnost, tj. čitanje se inače sve više globalno percipira kao aktivnost pomoću koje se odmaramo od napornog dana, a ne nešto što nas uči da mislimo i shvatimo svijet.

Zločin prema književnosti

Sjećam se kako sam se zgrozila kada sam prije nekoliko godina čula za kurs tzv. dijagonalnog čitanja kojem je cilj bio da nas nauči da što brže čitamo i da npr. roman Rat i mir pročitamo za nekoliko sati. Voditelju kursa nije bilo jasno da roman nije isto što i stručni tekst koji nudi podatke i da nam pri čitanju književnosti ne bi trebao biti cilj da je što prije pročitamo i zapamtimo što više informacija. Smisao čitanja književnosti je baš u vremenu koje joj dajemo, a ne u tome da što brže ”saznamo šta će se desiti na kraju” – on se nalazi u procesu kroz koji prolazimo prije kraja. Svim onim pauzama, digresijama, skretanjima s teme koji nam omogućavaju dublji uvid i uče nas da MISLIMO. Zato mi se taj kurs koji je potpuno u skladu s vremenom u kojem živimo učinio kao zločin prema književnosti.

Ali ovakvo čitanje nažalost sve više uzima maha i danas za svaku lektiru postoji skraćena verzija na internetu. Djeca čitaju ”da saznaju šta će se desiti” pri čemu gube sve ono što bi im čin čitanja trebao dati. Pri tome ne znači da su ta djeca manje inteligentna, baš naprotiv, samo su im mentalni sadržaji usmjereni na krivi način.

Zato mislim da bi, ako želimo da izbjegnemo goreopisani, ili neki sličan, scenarij za 40 godina, trebali vratiti popularnost starom, dobrom, dugotrajnom čitanju ”debelih” knjiga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera