Kome se gasi Televizija neka je ugasi kod kuće

Od 30. juna BHRT privremeno prekida produkciju i emitiranje programa (BHRT)

Piše: Fahrudin Bečić

Upravni odbor BHRT-a donio je odluku da od 30. juna privremeno prekida produkciju i emitiranje programa. Ta je odluka, kako tvrde, posljedica višemilionskih dugova entitetskih emitera. O uzrocima nisu saopćili ništa. Za neke je odluka UO iznenađenje, za druge nije. I jednim i drugima se nameću pitanja na koja niti je lahko odgovoriti niti je moguće naći precizan, jednoznačan odgovor. Miješaju se emocije, razložni i manje razložni argumenti.

Radio sam 35 godina u RTV domu na Alipašinom mostu. Upamtio sam reforme, promjene statuta i pravilnika, divne ljude i velike događaje, tv dnevnike i specijalne izvještaje, drame i serije, autorske rasprave i uredničku sujetu, prilagođavanje aktualnom društvenom i političkom trenutku; sudjelovao u promjenama organizacijske strukture i uređivačkog koncepta, gledao programske promašaje, doživio nagrade i preživio sankcije, namjerno zaboravio upravne odbore i direktore opće prakse.

Imao sam sreću da radim i u tehnici i u programu; i sad, kad dobro razmislim, ne znam u kojoj su organizacijskoj cjelini radili bolji autori, gdje je bilo više istinskih profesionalaca, ljudi posvećenih medijskom radu i profesiji. Kao apsolutni početnik učio sam o slici na televiziji od vrsnih snimatelja, Jana Berana (tate Jana) i Eduarda Bogdanića, godinama poslije vježbao sam i provjeravao kvalitet kopija sa Hakijom Topićem i Mustafom Mustafićem, onda ponešto napisao i osluškivao ocjene koje mi je za prve tekstove davao Hamza Bakšić, sa strepnjom čekao hoće li naći neku stilsku grešku i šta će mi reći Milan Andrić, slušao pomalo bojažljivo Vitomira Lukića i Nijaza Abadžića, zapitkivao Mirzu Idrizovića i Zuku Džumhura, družio se s toncima i montažerima, izvještavao s Mladenom Paunovićem.

Hajmo ugasiti Televiziju

Bio sam skupštinski izvještač kad je neki vispreni provincijski zastupnik, nakon što je zakasnio na pauzu i u trenucima posebnog zastupničkog nadahnuća, na jednoj od ranih poslijeratnih sjednica Skupštine BiH, predložio: „Hajmo ugasiti Televiziju Bosne i Hercegovine“. Odgovorio mu je kolega iz iste, i tada kao i danas, dominantno vladajuće stranke: „Kome se gasi Televizija neka je ugasi kod kuće“. I nisu je ugasili. Nisam saznao šta je na to presudno utjecalo.

Bilo je to prije svih TV sunovrata i reformi koje su protutnjale kabinetima, hodnicima, fundusom, redakcijama, montažama, dokumentacijom, masterima i studijima RTV doma, prije svih samozvanih menadžera i generalnih direktora u pokušaju što su urušavali decenijama građenu instituciju i skrnavili uspomenu na televizijske autore i njihov rad, prije urednika koji su i za neizvjesno uhljebljenje ponizno klimali glavom, bahato razgrađivali sistem i prostituirali profesiju, prije reformatora Johna Shearera i prateće ohaerovske družine što je strateški reformirala reformirano.

Nije na prodaju!

Bila je tada u opticaju i „originalna“, nikad nismo odgonetnuli čija, ideja o prodaji RTV doma i prijedlog za gradnju nove zgrade televizije. Zapomagali smo tad koliko smo mogli Strajo Krsmanović i ja; bila je to najteža, najduža i najneizvjesnija kafa koju smo nas dvojica popili u kafani na drugom katu ispred deska obje javne televizije. Zamolili smo kolege sa Scene da nam urade plakat s jednostavnim tekstom: NIJE NA PRODAJU! Izvjesili smo potom taj plakat kroz prozor tačno iznad glavnog ulaza. Ne vjerujem da je taj očajnički potez bio presudan, ali nisu je prodali. A sad, evo, baš kao i onaj zastupnik-vizionar hoće da je ugase.

Moglo bi se ovdje nadugo i argumentirano pisati o kompetentnosti i odgovornosti, o budžetu, novcu i trošenju, o programskim i drugim prioritetima, o ljudskim resursima i još koječemu, moglo bi…

Umjesto toga, hoću da zavapim, da ponovo “zapomagam” na sav glas, kao onda kad su je htjeli prodati – Ne gasite mi televiziju!

Ako vam se gasi, ugasite je doma.

Izvor: Al Jazeera