Koga briga za košarkaške vječnike Radića i Šukera?

Danko Radić je odustao od kandidature u korist suparnika Ivana Šukera

Piše: Zoran Čutura

Ne može čovjek otići na par dana prema moru a da se u međuvremenu ne dogode drame u domicilnom mu sportu… Makar, s prostorne distance, iz totalno drugačijeg ambijenta i psihološkog stanja – postavlja se pitanje jesu li stvarno drame ono što uporno proglašavamo dramama, ono što dobija silan prostor u medijima? Koga, zapravo, briga je li predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Danko Radić, ili je to Ivan Šuker? Iskreno, dok sam stajao za roštiljem, ili do koljena u moru, zanimalo me samo kakvo će vrijeme biti sutradan, koji će vjetar zapuhati i što ću jesti te koje vino da sljubim s time što ću jesti. Ali, telefon je uporno zvonio. No dobro, ‘ajmo sistematizirati događaje i pojave.

Nakon 11 godina, formalno-pravno gledajući, a nakon 20 stvarnih godina, Danko Radić više nije vladar hrvatske košarke, vladar koji iz tvrđave zvane Savez, a ne Camelot, pažljivo prati što mu rade podanici. Gledajte, sve ima svoj početak, svoju sredinu i svoj kraj i Radić je, prije ili kasnije, morao prepustiti mjesto nekom drugom… A način na koji je to učinio – odustajući od kandidature u korist suparnika Ivana Šukera – neodoljivo me podsjeća na način kojim je i došlo do bitnih promjena u vladajućim strukturama hrvatske košarke. A u kojima sam i osobno sudjelovao, još kao aktivni djelatnik unutar tog sporta.

Sve ima svoj početak, svoju sredinu i svoj kraj i Radić je, prije ili kasnije, morao prepustiti mjesto nekom drugom.

Dakle, prije točno 20 godina, na Saboru hrvatske košarke u Karlovcu, nakon perioda lobiranja i slaganja puzzlea, ona bivša, socijalistička garnitura (Mirko Novosel, Boris Lalić i društvo) prepustila je pozicije nekim novim ljudima. Tada su za predsjednika Saveza predloženi Željko Pavličević, dakle poznati i priznati košarkaški radnik, i Anton Kovačev, mladi gospodarstvenik u naletu, da bi Pavličević dogovorno prepustio tu poziciju Kovačevu, “tradirao” je za ulogu direktora reprezentacije, s koje je smijenjen po prvom stradanju seniora (1997. godine). Izdržao je dvije godine direktorovanje, ispao je krivcem za neuspjeh na Eurobasketu po smjeni generacija, dobio je nož u leđa…

Kao i 20 godina ranije

U međuvremenu su se predsjednici mijenjali, Radić je bio ono što se naziva “sivom eminencijom”, dok nije zamijenio upravo Šukera i sam postao predsjednikom, rezultati baš i nisu bili naročiti. Ali, ne treba Radića kriviti za to. Ne ubacuje on posljednja slobodna bacanja, ne dobija tehničke greške, ne šutira zadnje šuteve – a na te, i još mnoge druge maštovite načine, naša je reprezentacija redovno otpadala u četvrtfinalima velikih natjecanja.

Košarka nam je erodirala u svim segmentima, ali je nemoguće reći bi li ta erozija bila veća, manja, ili ista da Radić nije bio na toj poziciji. Svi su sportovi erodirali, erodiralo je i društvo u cjelosti. Procjena bi bila samo nabacivanje hipotezama. I sad smo tu gdje jesmo – Ivan Šuker je u sedlu. Već je jednom bio predsjednik, pa se povukao zbog sukoba interesa, po preuzimanju ministarstva financija u vladi Hrvatske demokratske zajednice. A, pazite sad, vrlo je moguće da se ponovo dogodi isto – ako na siječanjskim parlamentarnim izborima HDZ pobijedi, Šuker će opet preuzeti ministarstvo, i opet će se povući iz košarke. Mislim, deja vu…

Košarka nam je erodirala u svim segmentima, svi su sportovi erodirali, erodiralo je i društvo u cjelosti.

Nema problema, ovo je dobro došla promjena, ali u široj slici stvarno mi nije najjasnije što će se značajno događati. Preslika onog od prije 20 godina, dijalektička nužnost? Niti mi je jasno zašto su kolege novinari ovaj izbor popratili ističući uglavnom Šukerovu stranačku pripadost. Kao da je to jedino važno u priči… Svi „foteljaši“ u sportu su igrači neke stranke, jer sport i politika i Hrvatskoj, nažalost, idu ruku pod ruku, i ne vidi se kraj tome. Sretno, dakle, i košarci, i Šukeru, i njegovim mogućim nasljednicima, ako i kad se vrati u vladu. A kako sad stoje stvari, od siječnja bi novi predsjednici HKS-a mogli biti Aleksandar – Aco Petrović ili Nikša Prkačin.

FIBA ima konačne argumente

Svjetska košarkaška federacija je, konačno, priznala preustrojenu regionalnu ligu. Nešto sam o tome već pisao, kasnije sam razgovarao i s FIBA-inim Zoranom Radovićem, i s domaćim protagonistima tih promjena – pod uvjetom da ne publiciram razgovore. Shvatio sam da FIBA ima konačne argumente, ali i da neće ići do kraja. “Kraj” bi bio izbacivanje reprezentacija iz regije s natjecanja pod okriljem FIBA-e, opasna prijetnja. Ali, tko će izbaciti svjetskog viceprvaka – Srbiju s natjecanja, s predstojećeg Eurobasketa?! To bi stvarno bilo suludo.

Regionalna liga bit će doista regionalna liga, s klubovima iz bivše SFR Jugoslavije, više neće biti Mađara, Čeha ili Bugara da plate privilegiju igranja protiv njih, odnosno nas, pa time i učine natjecanje besplatnim za ostale učesnike. Ostaje nam, prema tome, vidjeti tko će to platiti. Možda će se društvo iz Cedevite, odnosno Atlantic grupe, dodatno isprsiti – oni bi bili najveći gubitnici u slučaju ukidanja regionalne lige. Zbog Eurolige, dakako… A sigurno će se i turbo-bogata FIBA “učipiti” prije nove podjela karata u partiji pokera s ljudskim sudbinama kao ulogom.

Jednom je Miroslav Ćiro Blažević rekao kolegi, doajenu Tomislavu Židaku, kako ga je potjerao iz Hrvatske čak u Aziju.

A ta je Cedevita nekako naprasno izgubila trenera, Jasmin Repeša je otišao u Milano. Pod tržišnim uvjetima, jasno – “legla” je fina odšteta za njega, praktički njegova prošlogodišnja plaća. Pa tako ispada kako je besplatno osvojio trofeje i uveo klub u klupsku europsku elitu. Tja, takvo je tržište… Zašto je otišao? Hm, nakon što je prije dvije godine, prilikom povratka u Hrvatsku, rekao kako mu je “dosta inozemstva i vraća se kući”, nekako ispada kako se i nije najugodnije osjećao kod kuće u te dvije godine. U usputnom razgovoru, kazao mi  je kako smo ga “otjerali”. Tko? Pa, novinari! To su “ćirizmi”, tako je uvijek pričao Miroslav Blažević, elokventni Ćiro uvijek je imao alibije za sve i uvijek ga je netko odnekud tjerao. Jednom je rekao kolegi, doajenu Tomislavu Židaku, kako ga je potjerao iz Hrvatske čak u Aziju, hahaha…

Repeša i ‘ćirizmi’

Pa valjda i Repeša ima pravo nabacivati se “ćirizmima”. Činjenica je da nije bio u ljubavi s (svim) kolegama, predbacivali su mu Svjetsko prvenstvo s reprezentacijom, a nije bio šteđen ni tijekom klupske sezone sa svim Scilama i Haribdama. Ali, sezone u kojoj je njegova Cedevita “prebacila normu”, ispunjavajući sve ciljeve, pa i premašujući ih. S time da ni on nije ostajao dužan novinarima. Ni zdravlje ga nije mazilo, propustio je kraj sezone zbog “burn-out” sindroma, bolesti moderne civilizacije, tempa, stresa…

Ali, realno, odlazi u najstresniju moguću sredinu, Milano je jedini talijanski klub koji drži razinu ulaganja, a ove su sezone otpali u polufinalu doigravanja. To je klub koji mora osvajati trofeje. Na Jaskovo zdravlje takve okolnosti ne mogu imati blagotvoran učinak… Vjerojatno očekuje bolji status nego kod kuće, očekuje kredite bazirane na radu u Bologni, Rimu i Trevisu. Prvi pokazatelj je dobar – odmah po njegovom dolasku i mladi talentirani Alessandro Gentile potvrdio je ostanak u Milanu.

Milano je jedini talijanski klub koji drži razinu ulaganja, a ove su sezone otpali u polufinalu doigravanja.

A i  ja očekujem neke kredite s njegove strane – obećana boca “rosea” s Pelješca ovim se transferom pretvara u tri boce “primitiva”, sjajnog toscanskog vina, rođaka našeg “plavca malog”. Cedevita? Kuvertiram Veljka Mršića ili Daria Giergiu (posljednjih godina u belgijskom Oostendeu) kao trenera za iduću sezonu, vodstvo kluba opeklo se s (pre)velikim imenima i (pre)velikim ulaganjima i držat će kurs zacrtan pod Repešom.

Izvor: Al Jazeera