Ko u Srbiji sanja koncentracione logore

Bivši radikali su uspeli logore smrti iz nedavne prošlosti preseliti u glave svojih oponenata, ali i pristalica, piše autor teksta (Al Jazeera)

Najgora su jutra posle dva košmara.

Prvu poruku koju sam ujutru pročitao bila je od koleginice koja piše kako je sanjala da su nas ljudi u crnim uniformama odvodili u koncentracione logore. Razdvojili žene, decu i muškarce. Jao, pišem, molim te nemoj i ti sa tim, eto nema slobodno mislećeg čoveka u Srbiji koga ne muči sva ta napeta situacija u društvu, a to se onda odražava i na snove.  

Drugi košmar je moj i bio je malo realniji. Prvo sam sanjao da me neko uznemirava  telefonom, stalno zove i spušta slušalicu. Probudio sam se u tri ujutru od upornog zvuka bućkanja objava na Facebooku koji sam zaboravio da isključim. Vidim gomilu komentara nekog angažovanog nesanika koji mi je tamo svašta napisao – od smatranja do osuda mojih tekstova koje „redovno prati“, pa bogami i pretnji.

Sve sam izbrisao i blokirao nesrećnika kako bih mogao koliko-toliko mirno da spavam. 

Od košmara ka javi

Cilj je postignut. Vampiri su se probudili. Kad predsednik Srbije Aleksandar Vučić stavi metu na leđa novinaru (poslednji slučaj novinara Miodraga Sovilja sa N1), svaki ludak u Srbiji slobodan je da uradi to isto.

Koristeći se svakodnevno jezikom mržnje, bivši radikali su uspeli logore smrti iz nedavne prošlosti preseliti (za sada samo) u glave svojih oponenata, ali i pristalica.

Zašto bi neko u Srbiji bio opsednut logorima? Jedni se plaše jer znaju kako je sve počinjalo devedesetih i znaju da je priprema političkog terena za masovne zločine, egzodus i genocid trajala godinama. I kada se sve to desilo malo je bilo onih koji su verovali u realne razmere zverstava i niko se tome fizički direktno nije suprotstavljao.

Drugi se plaše jer znaju i žele da potisnu istinu da su u njihovo ime u okolnim republikama počinjeni najteži zločini od Drugog svetskog rata. Oni duboko u sebi znaju da dok ne bude priznanja tih zločina, suočavanja sa prošlošću i društvene osude svih pojedinaca i grupa koje su ih počinili – Srbija civilizacijski ne može iskročiti iz prošlosti i kao takva neće moći da se priključi EU.

Treći bi najiskrenije pred žrtvama odmah pali na kolena, ali su u manjini… Velika većina je ipak pod manipulacijom državotvornih medija, plaše se neprijatelja srpskog naroda i u vlasti vide samo zaštitu i spas. 

Ne plaše se uopšte jedino oni koji negiraju zločine, veličaju haške osuđenike i slave buduće ratove. Oni znaju da je nemoguće drugačije vratiti Kosovo u sastav Srbije i zato sanjaju logore. Tako su ih naučili mentori čija je politika u raznim dozama skoro tri decenije u Srbiji konstantno prisutna na vlasti i spremni su da te snove ponovo pretvore u javu.

Odustajanje od demokratije

Dobro primećuje za AJB Snežana Čongradin da se „zločin vratio kući, tamo odakle je krenuo, i sada izjeda svaku kost koja se kreće Srbijom“.

Zabrinjavajuće je da srpsko društvo diže ruke od demokratije. Desničari na vlasti su od nje napravili farsu i svesni su da širenjem mržnje, straha i populističkog nacionalizma mogu da uz pomoć tako kilave demokratije bez velikog napora i jeftino drže pod kontrolom 50 odsto aktivnog elektorata. Barem još jedno vreme.

Istovremeno, skoro ceo politički spektar od centra sve do tvrde levice svestan je da ovo sa šovinističkom stabilokratijom može da potraje. Mnogi od njih priželjkuju novi „5. oktobar“ ili ne isključuju mogućnost oružane borbe protiv metastaziranog nacionalizma koji već svi otvoreno u regionu nazivaju – fašizmom.

Za to vreme građanin, koji je tu i onako sve vreme bio stranac, sve dublje pada u letargiju i skoro da je sasvim izvesno da se u sledećoj deceniji neće probuditi. Dok ekstremniji levičari spremaju „mitraljeze“, ostali se prisećaju Sutjeske, Neretve… Sve je skoro spremno da se budući logori spreče i unište.

Na preveliku žalost, mirno spavaju samo oni koji su najteže ratne zločine počinili, oni koji su im u tome pomagali, pa i oni saučesnici koji sav taj krvavi karneval dan danas podržavaju ili zločine negiraju. Uključujući i predstavnike države Srbije koji ih glorifikuju i daju im otvorenu podršku.

Iskusni veterani zločinačkog zanata

Svi ti iskusni veterani zločinačkog zanata rado će stati uz politiku da se ponovo podignu logori za stare neprijatelje – Albance, Bošnjake, Hrvate. Ali i za nove – domaće izdajnike.

Ipak, teško da postoji opasnost da se nasilje iz Srbije ozbiljnije prelije u druge republike i da se krvave orgije ponove u toj meri užasa. Jer ovaj put ne spavaju oni koji početkom devedesetih logore smrti nisu mogli ni da sanjaju, a i NATO je za tu priliku skoro već iscrtao crvene linije.

Ostaje da će se finale ne samo iz ratova devedesetih, već i Drugog svetskog odigrati na teritoriji Srbije. Tu se duhovi prošlosti revitalizuju, tu nisu bili poraženi; tu se već sada sa povampirenom desnicom vodi aktivna borba.

Teško je reći da li će do kraja ta bitka biti oružana, samo istrajna i mirna na uličnim protestima ili pak ustanak gladnih. Jedino je sigurno da će se teško izvojevati bez spoljne podrške.

Do tada nam ostaju košmari o svim strahotama logora koje su desničari sposobni da organizuju. Svi ti duhovi i pobijene nevine žrtve neće se smiriti, lutaće Srbijom. Biće u našim mislima i strahovima, u savesti onih koji je imaju, u snovima onih koji su spremni na temeljne promene u društvu. Cela Srbija postaje metafora opreza jednog logora odakle već sada želi da pobegne veliki broj slobodno mislećih ljudi.

Izvor: Al Jazeera