Piše: Sanel Kajan
Danas mi je rođendan. Da, ali to nije vijest. Bar ne za vas. Ipak, rođendan nije prošao onako kako sam planirao. Ni približno. A želio sam samo obični izlazak s djecom, šetnju Starim gradom i uživanje u mostarskom suncu, negdje uz Stari most.
Pošto živim nekih 50-ak metara od Starog mosta svakodnevno prelazim preko njega, a i nekako srce vuče u stari dio grada, ondje gdje i jeste onaj prepoznatljivi Mostar.
Ljubav prema gradu, njegovim ljepotama i ljudima pokušavam prenijeti i na svoju djecu. Ali, danas ne znadoh da im odgovorim na pitanje: “Zašto neko mrzi Stari most?”
Upitaše me to kada smo vidjeli izvaljen, razbijen i bačen u Neretvu kamen s natpisom “Don’t forget '93” i uništene klupe i stolice okolnih restorana.
Nisam im još objasnio ni šta znači ono “Don’t forget”. Mali su oni. Rođeni tek prije nekoliko godina, ali osjete da nešto nije u redu. Vide reakcije ljudi koje smo zatekli na Starom mostu. Osjete i tugu i razočaranje…
‘Otkud toliko mržnje?’
Na mostu srećem i Emira Balića. Sada je već starac koji otežano hoda, a do prije 20-ak godina bio je višestruki šampion Skokova sa Starog mosta, manifestacije koju sam imao čast voditi nekoliko puta, nakon što je most ponovo izgrađen. Tu je i Mirsad Deda Pašić, moj komšija, također legenda Skokova s mosta. Gledaju u Neretvu.
Stojim, gledam i ja njih. Nakon nekoliko minuta prilazim i pitam šta se desilo. Ne odgovaraju odmah. Samo odmahuju glavom.
“Nije dobro”, počinje prvi Deda. “Evo, pogledaj, uništili su kamen s natpisom ‘Da se ne zaboravi’. Demolirali okolne ugostiteljske objekte”.
“Otkud toliko mržnje?”, nastavlja Emir. “Na kamenu nije pisalo ništa uvredljivo. Ni za koga. Nikakvo obilježje nije bilo. Samo ta jedna rečenica. ‘Ne zaboraviti…’ Zar možemo zaboraviti taj trenutak kada je Stari srušen?!”
Stari most kao živa osoba
Primjećujem da obojica koriste izraz “Stari”, bez most. Na taj način stariji Mostarci, a i mlađe generacije koje njeguju taj poseban odnos prema simbolu Mostara, odaju posebno poštovanje prema “Starom”. Za njih, on je kao živa osoba. Kao neko najmiliji.
I sjetim se tog trenutka 1993. godine. 9. novembar. Bio sam tada spiker Radio Mostara. Bijah golobradi mladić još nerazvijenog glasa. Ipak, smogao sam snage i u eter rekao: “Ubijen je Stari!” Samo to… Dalje nisam mogao.
Rijeke ljudi, bez glasa, krenule su tada glavnom mostarskom ulicom. U nevjerici, šoku, bez riječi.
Na mjestu gdje je stajao simbol grada, bila je provalija. Ispod je tekla crvena Neretva. Da, crvena, dobivši tu boju nakon što je most pao. Za nas, bila je to krv! A u vodi je ležao naš Stari.
I tada je grupa mladića, skakača s mosta okupljena u Klubu “Mostari” odlučila isklesati tekst “Don’t forget '93” na originalnom kamenu Starog mosta izvađenog iz Neretve. Da se ne ponovi, ali i ne zaboravi!
A meni visi u zraku pitanje koje mi postaviše moja djeca i na koje nemam odgovor: “Zašto?”
Izvor: Al Jazeera