Hajde, uzmi. Ima još – nutka me punica francuskom salatom iz ogromne zdjele na stolu pogledom mi pokazujući da u kuhinji ima bar još jedna takva, vrhom puna zdjela. Popuštam i grabim još malo francuske te polažem na tanjur pored već ovećeg brda iste i komada pečenke.
Vrijeme je Božića i Nove godine koje se u Hrvatskoj i šire ne poznaje samo po svjetlucavim dekoracijama na jelkama, imitacijama jaslica s malim plastičnim Isusom, snjegovićima od stiropora, plišanim djedamrazovima i u šarene papire umotanim poklonima.
Doba je to godine u kojem se ljudi čak i preko svojih mogućnosti i apetita goste i blaguju za trpezama. A blagdanske trpeze imaju stroge kanone: na Badnjak riba, sve posno i bezmesno, a za Božić pečenka ili purica, razne slastice, najčešće sitni suhi kolači, a prema Novoj godini oni masivniji i kremasti.
Okosnica jelovnika posvuda je ista, a razlike su nijansirane prema običajima pojedinih krajeva.
Olivierova, ruska, francuska…?
A uza sva već pobrojana božićno-novogodišnja jela, tu je i vazda prisutna – neki će reći da je „kraljica“ blagdanskog stola – francuska salata. S obzirom na sve ono što u nju ide, čak je pomalo nepristojno zvati je salatom.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Zasitna je, dobro se drži na hladnoći (kad su frižideri krcati, goleme zdjele francuske obično stoje na balkonima) te odlično ide uz neizbježno pečenje pa se valjda i stoga tako suvereno nametnula u jelovnike ovog zimskog doba godine kada kršćani slave svoj najradosniji blagdan, a skupa sa svima ostalima i razuzdani prelazak u novu kalendarsku godinu.
Možda se supruge, majke i bake (i punice) dosjete ponekad napraviti francusku salatu i mimo ovih blagdana, ali to su „rijetki petki“. Francuska salata – zovimo je skraćeno francuska – jednostavno je postala sastavnim dijelom božićno-novogodišnje gastronomske tradicije.
A zapravo uopće i nije francuska.
Priča kaže da se to, zbog majoneze visokokalorično i zasitno jelo, izvorno nije zvalo francuskom salatom niti ju je prvi pripravio Francuz. Riječ je bila o Olivierovoj salati, a ime je dobila po Lucienu Olivieru, ruskom kuharu belgijskih korijena koji je sredinom 19. stoljeća vodio restoran Hermitage u Moskvi.
Kasnije proslavljenu salatu ili bolje reći – zakusku, Olivier je složio od kuhanog krumpira, mrkve, kiselih krastavaca, graška, luka, celera, kuhanih jaja, naribane jabuke, ali i sitno narezane pečene ili kuhane piletine te šunke, a navodno bi u nju stavljao i goveđi jezik, kavijar, kapare te još koješta, povezavši sve to majonezom u bogatu gustu masu.
Olivier je recept držao u tajnosti dok mu ga jedan od njegovih kuhara nije ukrao i proširio svijetom u varijanti kakvu otprilike i danas znamo. Vremenom su salati dodavani ili oduzimani pojedini sastojci, ovisno o tome jesu li vremena bila izdašnija ili oskudnija.
No, čak i sam naziv salate nije jedan i jedinstven. Najčešće su je zvali ruskom salatom i po tom je nazivu postala poznata. Francuska salata zapravo je njena bezmesna inačica.
Povučena nevidljiva gastrogranica
Sjetih se ruske salate dok me ovih dana punica nutkala francuskom iz ogromne zdjele dajući do znanja da ju je napravila u količini s kojom bi prosječno gladan čovjek, jedući samo nju, pregrmio i Božić i Novu godinu i onaj Božić iza. Sjetih se da su, kada sam bio dijete, obje bake u ovo doba godine češće pripremale rusku nego francusku salatu.
Bila su to vremena kudikamo skromnijeg slavlja, ali na prazničnom stolu bi, kao i danas, stajala ista onakva golema zdjela iz koje bi baka grabila na tanjur francusku te mi pogledom davala do znanja da u frižideru ili na balkonu stoji još jedna takva posuda.
„Samo jedi, ima još.“
No, tada je na stolu često bila i „francuskinjina sestra“, ruska salata.
Zaintrigiralo me pitanje zašto je ruska salata tako tiho iščezla s blagdanskih trpeza u Hrvatskoj. Guglajući nisam našao nekih korisnih informacija, osim nekoliko recepata pa napravih malu anketu među bližnjima i znanima koje sam susreo ovoga Božića.
Na spomen francuske većina bi kolutala očima (osim, naravno, mame i punice) jer koliko god bila fina, količine spravljene po kućama tolike su da ljudi već unaprijed znaju kako će se njome prejedati danima i da će im prisjesti do sljedećeg Božića i Nove godine. Kad spomenuh rusku salatu, mnogi je se tek tada, nakon dugo vremena, prisjetiše, dok oni mlađi nisu za nju čak ni čuli.
Nekad se kombiniralo pazeći da jednom bude ruska, a jednom francuska na stolu, a ponekad i obje. Onda je ruska odjednom netragom nestala s božićno-novogodišnjih jelovnika u Hrvatskoj.
Je li sve to imalo neku političku ili vjersku notu – ne znam. Ili su je ljudi sami, prešutno, bez nekog posebnog pritiska maknuli sa stola jer im se to „rusko“ činilo neprikladnim u vrijeme katoličkog blagdana?
Kažu mi znanci da je preko granice, u susjednoj Srbiji, ruska salata neizostavni dio blagdanskog obroka, baš kao francuska salata ovdje.
Bit će da je ipak povučena neka nevidljiva gastrogranica i da s ove njene strane – unaprijed se ispričavam na generalizaciji ako nisam u pravu – rusku salatu više nitko ne priprema.
A da priča bude komično zamršena, francusku salatu ili ono što je recepturom najbliže njoj, u Francuskoj zovu – makedonskom.
Izvor: Agencije