Smrt i porez su jedino izvjesni, sve ostalo je upitno. I nije čudo što čovjek, pri pomisli na te pojave, dobije blagi napad tjeskobe ili histerije. Niko ne voli da mu priroda ili država uzme ono što misli da mu pripada. Ali na drugi svijet se ne može ponijeti materijalno i zato još za života treba platiti sve obaveze… Osim zraka i sunca (ako i to uskoro ne oporezuju), ništa nije besplatno.
I ljubav prema narodu i državi (za neke patriotizam, osim ako je porez u pitanju) ima svoju cijenu. Država se želi naplatiti jer je logično da i ona mora od nečeg živjeti. A ‘što se mora, nije teško’! Treba to učiniti odmah jer će sutra biti puno skuplje. Prošlo je vrijeme kada se moglo nekažnjeno utajiti ili neplatiti porez, a znamo da je bilo svega i svačega (Kemalu Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za Indirektno oporezivanje, koji je najbolji primjer poreske korupcije, još traje suđenje).
No, ko ima hrabrosti otvoriti Pandorinu poresku kutiju? Većinom su to državna ili javna preduzeća koja nisu na vrijeme restruktuirana. Ne zato što se nije moglo (ili trebalo), već zato što je iz takvih preduzeća lakše nezakonito izvlačiti novac, pa takve firme nemaju za poreze i doprinose (sada je aktuelan slučaj Robnih rezervi u entitetu Republika Srpska, a dugotrajno suđenje Lijanovićima je najbolji primjer sprege vlasti i tajkuna i tajkunčića u potkradanju zajedničke nam države).
Tako da ne vjerujem da je (nekog) iznenadio podatak da dug za poreze, doprinose, takse i druge naknade u entitetu Federacija BiH iznosi 1,16 milijardi eura (glavnica 872 miliona eura, ostalo su kamate). Na prvi pogled izgleda puno, ali kad bi se oduzelo 10 prvih dužnika (od ukupno 2.647 onih koji premašuju iznos 25.000 eura), dug bi se skoro prepolovio.
Željeznice, GRAS, rudnici…
Ubjedljivo na prvom mjestu je Javno preduzeće Željeznice FBiH sa 110 miliona miliona eura duga. Nadam se da nema naivnih koji vjeruju da će ta ‘rupa bez dna’ ikad zaraditi toliko novca da plati svoje dugove i postavlja se pitanje: kome odgovara taj status quo (zašto nije u stečaju ili stečaju s preustrojem, ono kad se sačuva zdravo jezgro i velikom broju viška zaposlenih plati otpremnina)? Naravno, onima koji tamo postavljaju svoje ljude i nastavljaju da zapošljavaju islužene stranačke kadrove, amidžiće, dajdžiće, prijatelje i kumove. I još im uzmu novac (slučaj Amir Zukić i ostali).
Drugo mjesto čvrsto drži Kantonalno javno komunalno preduzeće GRAS koje duguju državi cca 70 miliona eura (to su oni što im je Uprava za indirektno oporezivanje oduzela tramvaje i pokušala ih prodati da se naplati, što je cinizam bez presedana, jer da bi imao tramvaj moraš imati i tračnice). Nikom normalnom nije jasno kako takva firma može biti u tolikim dubiozama, ali kada se promisli kakva je država i ko je vodi, ne mogu ni oni biti bolji. GRAS je samo ilustracija krize upravljanja.
Na trećem mjestu je Rudnik Kreka sa 65 miliona eura nagomilanog duga. I tu se vidi sav paradoks energetskog sektora, koji je najjači u BiH ili bi po svojim potencijalima mogao biti najprofitabilniji. Međutim, problem je uvijek isti – loše upravljanje i organizacija, slaba ili zastarjela mehanizacija, neproduktivnost, ali i podanički odnos menadžmenta prema predstavnicima vlasti. Jedni rade k'o budale, a mešetari ‘skidaju kajmak'… Elektroprivreda FBiH (a i sve druge) drže monopol i diktiraju cijene i pravila ponašanja na tržištu tako da se taj segment mora pod hitno urediti da bi i rudari dobili svoj tržišni dio kolača.
Bez medalja, ali sa znatnim dugom, slijede ostali rudnici (Zenica, Kakanj i Breza), čiji se ukupni dug približava iznosu od 130 miliona eura. Ako su četiri velika rudnika dužna preko 200 miliona eura samo za poreze i doprinose, a termoelektrane i elektroprivrede se razbacuju platama i ko zna čim, nije li to trenutak da se preispitaju odnosi među poslovnim partnerima na tom tržištu? Po sistemu ‘koliko para, toliko muzike’ ili ‘poštena plata za pošten rad’, pa da vidimo ko će ostati kratkih rukava. Samo da ne bude kao do sada: ‘pošteno pa ko koga prevari’, što najmanje amnestira državu.
Duguje i biro za zapošljavanje
Zanimljivo je da se na ‘odlično’ sedmo mjesto sa skoro 35 miliona eura plasirala sarajevska Hidrogradnja koja je već godinama u stečaju i pitanje je koliko će još trajati ta trakavica. Hidrogradnja je tužno podsjećanje kako to izgleda kad, u nekad uspješno preduzeće, svoje prste umiješa politika i pretvori ga u praznu ljušturu. Sva imovina je volšebno nestala, a država ne može okončati jedan ‘proces’ kojem je i sama kumovala. Zapravo, pojedinci i stranke koji su u tome vidjeli svoj interes i sad, kad više ničeg nema, ‘sve mora biti po zakonu’. ‘Ironija sudbine’, rekli bi optimisti. Pesimisti bi rekli da ‘tužilaštva i sudovi ne rade svoj posao kako treba i da odugovlačenjem prikrivaju kriminal’.
Tu negdje je Sveučilšna klinička bolnica Mostar za koju nije jasno kako je skupila toliko duga po tom osnovu i hoće li i ona u stečaj (u stečaj idu oni kojim je visina duga veća od visine kapitala, odnosno, imovine)? Naravno da neće, kao i mnogi drugi koji su zapali u teškoće… Sve to treba brzo i detaljno analizirati i vidjeti u čemu je problem.
Ali, barem meni, svakako je najzanimljivije kako je moguće da Služba za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona duguje nevjerovatnih 16 miliona eura? Znači li to da u tom kantonu nema nezaposlenih?
Bilo kako bilo, vidi se da je direktno ili indirektno država najveći dužnik – samoj sebi. Što govori da ne zna upravljati svojim resursima ili poslovima!? I ne samo to – nema hrabrosti (svako malo su izbori) i znanja da se uhvati u koštac sa problemom poreskog duga, ali i poreza uopšte. Što je, valjda, uzrok i posljedica da imamo mnoge u BiH koji su se obotogatili na toj njihovoj ‘nesposobnosti’. I sad vidimo socijalne razlike koje frustriraju građane, ali i one koji su toliko bogati da mogu kupiti i izbore i vlast. Znači, onemogućiti bilo kakve promjene u toj oblasti.
Krug ili spirala iz koje je nemoguće izaći. Samo nas smrt ili porez može spasiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera