Oglasi

Ko će u bosanskom restoranu u Orlandu pojesti špagete?

Sarajevski Ilidžanac već 25 godina živi na Floridi, drži italijanski restoran i svaki dan sanja o Bosni.
Kostim 'Mickey Mousea' je težak tridesetak kilograma, a po ljetnoj vrućini na Floridi u njemu je više od 50 stepeniEPA

Danas je u Orlandu bilo više od 40 stepeni u hladu. Na suncu – niko ne zna koliko, jer niko nema hrabrosti izaći i izmjeriti.

Na toj vrelini ja se sjetih svog druga Billa, radli smo zajedno u Walt Disney World Resortu. On je bio "Mickey Mouse", jedan od njih pet, a ja sam malo čistio. Onda sam promijenio posao, a Bill je osto "Mickey" još par godina i konačno otišao u penziju. Kostim "Mickey Mousea" je težak tridesetak kilograma, a po ljetnoj vrućini ovdje, na Floridi, u njemu je više od 50 stepeni, pa je zato "Mickeyevo" pojavljivanje pred publikom ograničeno na pet minuta. Što se djece povješa po njemu u tom roku – povješa se. Onda izađe novi "Mickey".

Nisam Billa vidio nekoliko mjeseci, od onog dana kad sam ga gledao na lokalnim vijestima. Radio je kao "guard" koji prevodi djecu preko pješačkih prelaza, a onda je neki vozač jednog dana zaustavio automobil, izašao iz njega i nokautirao Billa, bez razloga.

Prvi tekst među golim zidovima

Do rata - klasika: završio škole, fakultet, našao posao (preko veze, kao i svi drugi), oženio se iz ljubavi (također kao svi), išao u Trst i na more (kao i svi)... I tako, ništa posebno što nije krasilo druge iz moje generacije. Ništa osim što sam volio pisati.

Prvi susret s redakcijom desio se isti dan kad sam pošao na fakultet. Odveo Žejlko Premilovac, tada već iskusni novinar, mene i Vlastu Mijovića, svoje najbolje drugove, u Večernje novine. Tu sam napisao i objavio svoj prvi tekst. Imam ga i danas, zadesio se u porodičnoj kući na Ilidži, od koje su ostali samo zidovi. Našli ljudi na podu neke slike i taj tekst, pa mi poslali. Šta je bilo s kućom? Poslije su raznijeli i zidove...

Rat me te 1992. godine iznenadio i zatekao u marketingu Radio Sarajeva. Pola redakcije pobjeglo je na Pale, a druga polovina se rasturila po cijelom svijetu. Rat sam proveo braneći Sarajevo iz podruma redakcije Radija 99. Nisam volio ubijati, a još manje da budem ubijen: u izboru jednog ili drugog, ja bih se odmah predao. Šta ćeš kad nisam heroj. Iz rata u Sarajevu sam izašao u martu 1994. godine, nakon porodične tragedije, i nikad se nisam vratio.

Kako mi je 'istekao rok trajanja'

Amerika me dočekala raširenih ruku. Vole oni "ovakve pametne". Za razliku od velike većine naših koji su se zaputili preko Bare, koji su odmah dobili "menadžerske i odgovorne poslove", ja sam krenuo od nule. Radio sam dva posla i na svakom su me odmah prozvali Billy. Zbog prezimena - i kad jesu, i kad nisu bili ljuti.

U pauzi, kad sam ručao, spavao ili radio, počeo sam se javljati za nekoliko sarajevskih novina i magazina, da naši "dolje" vide kako je nama ovdje, u Americi.

Pošaljem ja tako jednog dana jednom dnevnom sarajevskom listu priču o tome kako je Federalni istražni biro uhvatio neku američku farmaceutsku kuću koja je poslala brod lijekova za Bosnu (i Hercegovinu) kojima je istekao rok trajanja, a sve to kako bi tu donaciju prikazala kao poresku olakšicu. Priču mi nisu objavili, kažu: "Nije baš vrijeme..."

OK, nisam ja priču izmislio, nego je prenio i malo obradio, ali mi se tada učinilo da je i meni "rok trajanja" u toj sarajevskoj novini istekao. Zvali su me iz poslije toga iz konkurentske novine, ali mi ovi iz prve novina kažu: "Đe ćeš, ba, tamo?" I ja ne odem, ali zato u drugu novinu pređu gotovo svi iz ove prve...

Platio bih da me potpišu pod tekst

Poslije sam se počeo javljati za jednu sarajevsku novinsku agenciju, čak su me za to plaćali, za razliku od svih ostalih. Ali, u tim mojim vijestima i tekstovima nije bilo mog imena, nego je u potpisu pisalo "agencija", što je pravilo. A meni je u to doba bilo draže da mi objave ime, pa makar i ja platio, da me "dolje" ne zaborave...

Knjigu United Stres of America sam napisao i objavio "za svoju dušu". Ko je pročitao kaže da "nije loša". Najbolje kritike dobio sam od "službene" Amerike, koja se "bavi knjigama", a ni do sada mi nije jasno odakle im. Još su, uz komentar, napisali "samo na srpsko-hrvatskom jeziku". Nije tačno! Pisana je na bosanskom jeziku. Planirao sam pisati još mnogo knjiga, ali sam se zadovoljio otvaranjem dva bloga.

Orlando je jedan od najljepših gradova Amerike. Godišnje ovdje dođe da vidi Walt Disney World Resort i ostale atrakcije više od 20 miliona ljudi. Živim od italijanskog restorana već 20 godina i kad me neko pita odakle sam, kažem: "Iz Trsta!" Ko će ti doći u bosanski restoran da pojede špagete?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.