Piše: Zoran Čutura
Povremeno mi bude žao što domaći mediji ne obraćaju nimalo pozornosti na američku sveučilišnu košarku. Meni je to silno zanimljivo – ako ni zbog čega drugog, zbog toga što ti igrači ulaskom u NBA postaju medijski eksploatirani i kod nas.
Kao da su se pojavili niotkuda, doplutali iz svemira, uz čuđenje njihovim mogućnostima kad se uprizore na, recimo, posljednjem Svjetskom prvenstvu; ono što se s njima događalo prije ulaska u NBA nikog ne zanima.
No dobro, da ne teoretiziram previše, pokušat ću kroz priču o košarkaškom programu sveučilišta Kentucky “navući” ponekog čitatelja na to da s vremena na vrijeme obrati pozornost na NCAA košarku. Zašto baš Kentucky? I zbog tradicije, i zbog onog što se na tom sveučilištu događa u posljednjih pet godina.
Titule UCLA-e koncentrirane su u razdoblju između 1964. i 1975. godine, kad su ih osvojili 10 od ukupno 11.
Povijesno gledano, Kentucky ima najuspješniji košarkaški program među sveučilištima, ima najviše pobjeda ukupno (2.153), najbolji postotak pobjeda (76,2), najviše ulazaka u završni NCAA turnir (53) i najviše pobjeda na tim turnirima (116).
Treći je po broju ulazaka na Final Four (16), iza UCLA-e i North Caroline, poravnat je s UCLA-om po broju finala koje su igrali (12), i drugi su iza UCLA-e po broju titula (osam) koje su osvojili.
Značajna razlika u odnosu na UCLA-u je u tome što su titule Kentuckyja raspoređene između 1948. i 2012. godine, nekako su to pravilno rasporedili kroz dugo vremensko razdoblje, dok su titule UCLA-e koncentrirane u razdoblju između 1964. i 1975. godine, kad su ih osvojili 10 od ukupno 11.
To je bilo vrijeme legendarnog trenera Johna Woodena i veličanstvenih centara, prvo Lewa Alcindora, kasnije poznatog kao Kareem Abdul-Jabbar, pa potom i Billa Waltona.
Calipari pravi igrače i novac
Vraćam se Kentuckyju – onaj dio priče koji je najzanimljiviji za mene počinje dolaskom Johna Caliparija za trenera, na proljeće 2009. godine. Calipari je doveden kako bi revitalizirao košarkaški program na Kentuckyju, iako je njegova dotadašnja karijera bila praćena kontroverzama.
Dva sveučilišta na kojima je prethodno radio, Massachusetts i Memphis, odveo je na Final Four, ali su ti rezultati brisani zbog kršenja strogih NCAA pravila – sam Calipari nikad nije bio doveden u vezu s time – prema kojima studenti doista trebaju ostati amateri.
Dokazano je kako je Marcus Camby primio 28.000 dolara od dvojice sportskih agenata, dok su na Memphisu Derricku Roseu (navodno, Rose i dan-danas tvrdi da to nije točno) pomogli prilikom polaganja SAT testa (nazovimo ga “prijemnim testom” za potrebe ovog teksta). Calipari je stigao voditi i New Jersey Netse u NBA-u, ali je bio neuspješan s ukupnih 72-112 u dvije i pol sezone.
Čudan je to svijet u kojem amatere vodi bogataš i na znoju studenata postaje sve bogatiji.
Pri dolasku na Kentucky, Calipari je potpisao basnoslovni ugovor od 31,6 milijuna dolara za osam godina, taj je ugovor “podebljan” nakon osvajanja naslova 2012. godine, a proteklog ljeta je potpisao novo produženje – tijekom idućih sedam godina zaradit će 52,5 milijuna dolara, dakle nešto više od sedam milijuna dolara godišnje.
Na računajući bonuse i reklame… Time je postao jedan od najbolje plaćenih trenera u američkom sportu uopće; samo Mike Krzyzewski među sveučilišnim trenerima ima ugovor bolji od njegovog, a bolje je plaćen od, recimo, trenera aktualnih NBA prvaka Spursa Gregga Popovicha. Čudan je to svijet u kojem amatere vodi bogataš i na znoju studenata postaje sve bogatiji. Ali, takva su pravila igre i – točka.
Vrijedi li Calipari toliki novac? Pa valjda vrijedi – pedantni i analitični Amerikanci našli su metodu kojom izračunavaju vrijednost košarkaških programa na sveučilištima prema količini novca koju uspijevaju generirati, a taj izračun kaže da Kentucky vrijedi više od 30 milijuna dolara godišnje.
Osim toga – držimo sa sad samo košarke – Calipariju je kroz ruke prošao 31 kasniji NBA igrač. Ako uračunamo i Enesa Kantera, koji je na Kentuckyju proveo godinu dana, ali nije imao pravo igrati, jer je još u matičnom Feneru primao novac, 32. Čovjek je stroj za proizvodnju igrača, stroj za proizvodnju novaca…
‘Ludi za košarkom’
Samo na Kentuckyju, u samo četiri sezone, Calipari je proizveo 18 NBA igrača. Nakon sezone 2009-10., kompletna prva petorka, na čelu s Johnom Wallom, izabrana je u prvom krugu drafta. Dvije godine nakon toga je šest igrača Kentuckyja birano na draftu. U međuvremenu uspio je čak biti trenerom reprezentacije Dominikanske Republike, mala digresija. Sve skupa, komplicirana i kompleksna tematika, bojim se da ne zalutam objašnjavajući, jer ipak valja imati nešto predznanja kako bi se čitatelj s razumijevanjem probio kroz brdo podataka…
Calipari se, zapravo, na fantastičan način prilagodio NBA i NCAA pravilima. Nekada je bilo drugačije, nekada su igrači: a) ostajali sve četiri godine na sveučilištima – kao prije spomenuti Jabbar ili Walton; b) išli direktno sa srednje škole u NBA, ako su bili ekstra klase – kao Kobe Bryant, Kevin Garnett ili LeBron James.
Tijekom idućih sedam godina Calipari će zaraditi 52,5 milijuna dolara, nešto više od sedam milijuna dolara godišnje.
Danas vrijede pravila prema kojima igrač nakon završetka srednje škole još godinu dana mora igrati “negdje” prije no što izađe na NBA draft. Rijedak izuzetak je Brandon Jennings, koji je optirao za stjecanje profi iskustava u Europi (igrao je kod Jasmina Repeše u Rimu), i igrači uglavnom odlaze na sveučilišta shvaćajući ih samo kao prolaznu stanicu, ili izlog, na putu prema novcu u NBA-u.
Koga briga za školu kad su milijuni na stolu… A koju sredinu je bolje birati od Kentuckyja, kad je tamo Calipari, koji tako fantastično “dorađuje” igrače i priprema ih za NBA?
Sveučilišni treneri nisu samo treneri, oni su i pedagozi, i demagozi, i psiholozi, i oratori, sasvim sigurno i surogati za očeve klinaca koji odlaze iz roditeljskih domova po prvi put. E, tu je Calipari majstor nad majstorima – iako gubi mlade igrače iz sezone u sezonu, čarobnjaštvom uspijeva regrutirati kvalitetne alternative iz sezone u sezonu i uspijeva održati razinu kvalitete i rezultata.
Poanta priče nije u tome da se naslovi stalno moraju osvajati, poanta je u tome da treba imati kontinuitet mogućnosti za osvajanje naslova, držati zanimanje sredine, a Kentucky je lud za košarkom, u toj je saveznoj državi i sjajni Louisville, i stalno tjerati adrenalin kroz tijela navijača i sponzora.
Uvijek ima neko ‘ali’
I tako smo došli do ove sezone. Prošlogodišnji Kentucky bio je nevjerojatno mlad i talentiran – imali su osam studenata prve godine (“freshmeni”), a nakon uspona i padova tijekom sezone igrali su finale i izgubili od Connecticuta. Na opće iznenađenje, “samo” su im dva igrača izašla na draft (Julius Randle i James Young) – možda zbog osjećaja igrača da su ostali “dužnicima” ne osvajajući NCAA titulu – dok su se ostali vratili u školu. Tu je generaciju Calipari uspio nadopuniti s četiri dobra nova klinca (Trey Lyles, Karl-Anthony Towns, Devin Booker i Tyler Ulis) i dobio je nevjerojatnu dubinu momčadi.
Devet – nije nikakva greška, dobro ste vidjeli – devet, igrača ove momčadi projicirani su kao izbori ovogodišnjeg NBA drafta. Toliko su dobri i imaju takvu igračku širinu da Calipari ponekad mijenja kompletnu petorku, uvodeći nove igrače s klupe. I to naziva “pojačanjima”, a ne “zamjenama”. Deveti tjedan za redom Kentucky je prvorangirana momčad, s trenutnim omjerom 13-0. U posljednjoj utakmici dobili su starog i ljutog rivala, četvrtorangirani Louisville sa 58:50, a prethodno su “poderali” tada petorangirani Kansas sa 72:40, šesti Texas sa 63:51 i dvadeset i prvu North Carolinu sa 84:70.
Deveti tjedan za redom Kentucky je prvorangirana momčad, s trenutnim omjerom 13-0.
Već su krenule i ozbiljne diskusije oko toga je li to najbolja sveučilišna momčad ikada i može li ta momčad pobijediti (barem) mlade76erse, trenutno najlošiju NBA momčad. I, naravno, mogu li kroz sezonu ostati neporaženi. Do sada je sedam momčadi ušlo u legendu tim dometom – kronološki to su San Francisco, North Carolina, četiri puta UCLA, a posljednja je bila Indiana Bobbyja Knighta 1976. godine. Ej, prošlo je 38 godina od tada…
Konsenzusom vlada mišljenje da jedino i samo Duke (eventualno) može ugroziti titulu Kentuckyja. Ali… Uvijek postoji nekakav “ali”…
Biti najbolji znači stalno imati nacrtanu metu na leđima. Svi će protiv Kentuckyja igrati s posebnim motivom, svi će htjeti ostati zapisani u almanasima kao momčad koja je pobijedila “onaj” Kentucky.
I bit će zanimljivo kakav god bio ishod NCAA sezone. A ako sam ovim tekstom nekoga “navukao” da sam s vremena na vrijeme izgugla što se događa – jako sam zadovoljan.
Izvor: Al Jazeera