Ovdje je stanovao Otto Aron.
Rođen 1873.
Više puta hapšen. Posljednji put 1939. godine. Koncentracioni logor Fuhllsbutel.
Ubijen 17. 2. 1940. godine u koncentracionom logoru Sacshenhausen.
***
Pločica sa ovim ugraviranim natpisom dočekuje u Ulici Shimlinsky, na ulazu u St Ansgar-Haus. Tu je veliki katolički centar sa katedralom Svete Marije, gotovo usred migrantske četvrti u čijoj je ulici Bockmann smještena Centralna džamija, dok su uokolo neprebrojivi turski i arapski restorani, dupke puni.
Bio je lijep dan u Hamburgu, gdje je april najčešće kišovit, pa se mesingana pločica presijavala na suncu…
Stolpersteine!
Kamen spoticanja!
Sjeća i opominje na žrtve holokausta što su nekada živjele baš tu. I ne dozvoljava da postanu puki, besprizorni statistički podaci, u što se masovne žrtve obično znaju pretvoriti, samo ako pustite da dovoljno vremena prođe. Ili ako ih dosljedno negirate. Ili ako priznajete samo vlastite žrtve…
U Njemačkoj je to drugačije.
U Njemačkoj je to drugačije i kada je riječ o Bosni i Hercegovini.
Zato smo i bili tu. Jer su upravo Nijemci nagradili ustrajnu kulturu sjećanja koja nas može „…učiniti boljim ljudima“, kako kaže Nihad Kreševljaković, ovogodišnji dobitnik velike evropske nagrade Kairos, koja mu je netom dodijeljena upravo tu, u Hamburgu. Žiri ga je zvanično prepoznao kao predstavnika kulturne scene, osiromašene i bez istinske podrške, čak i Zapada.
A kultura, koju vode ljudi bez straha i predrasuda, koja ne dozvoljava da joj se stave okovi i pripreme granice, uvijek i zauvijek nosi promjene kakve svijet uvijek i zauvijek treba.
Bila je 1992. godina kada je upravo umjetnik, Gunter Demnig, počeo svoj projekat „Kamen spoticanja“. Sam, ne čekajući potporu i ne tražeći opravdanja, krenuo je na put vraćanja imena i prezimena, vraćanja identiteta ljudima kojih više nema, a koje opet vide svi što koračaju ulicama Hamburga, Berlina, ali i onim po Austriji, Poljskoj, Norveškoj… Znaju da su tu živjeli ljudi, sa svojim porodicama, brigama, radostima…
Bila je 1992. godina kada je Gunter Demnig počeo svoj projekat, ona ista kada su u Bosni i Hercegovini nikli logori, puno godina nakon čuvene rečenice „nikad više!“
I bez prevelike nade da će imena žrtava biti naš „kamen spoticanja“.
Ovdje je sve naopako, pa se slave i graviraju imena zločinaca.
***
Pozorište „Deutsches Schauspielhaus“ je prelijepo i veliko, smješteno tu, u jezgri Hamburga, deset minuta laganje šetnje od našeg smještaja u St. Ansgaru, na čijem ulazu se skuplja sva raja iz Bosne, za tu priliku u sakoima i ponekom kravatom. Barem je tako pokazivala navigacija na mobitelu.
Za sat vremena je počinjala ceremonija dodjele nagrade, koja se u Njemačkoj posebno poštuje.
„Jeste li se to spremili da idemo?“
Glas je pripadao Seadu, Nihadovom bratu blizancu i dopirao sa visine, s prozora na drugom spratu našeg smještaja.
„Jok eto, obukli smo odijela i malo izašli da popričamo pred ulaz!“
Ulaz, gdje je ugravirana pločica:
Ovdje je stanovao Otto Aron…
***
Uljudnost je zaista prelijepa osobina. Ako vam je dan lijep, učini ga ljepšim, a ako je loš, može ga popraviti. Osmijeh umjesto namrgođenog pogleda ako vam je neko prepriječio put, klimanje glavom u znak pozdrava dok prolazi pored vas, propuštanje u redu za garderobu bez obzira što niste ni stariji, ni dijete…
Naizgled sitno, a tako veliko. I uljepša već veliki i sretan dan tu, usred pozorišta “Deutsches Schauspielhaus“ gdje je došlo gotovo 1.000 ljudi što su kupili kartu da bi čuli i vidjeli ko je ove godine dobio nagradu znamenite fondacije „Alfred Toepfer“ za promociju kulture.
Mladi, stariji, djeca… Kao da je premijera najnovije operske predstave ili baleta sa vrhunskim izvođačima.
Valjda samo mi, njegova porodica iz BiH, nismo morali kupiti kartu.
I bilo je uzvišeno s puno emotivnih govora o Sarajevu i BiH, onda o Nihadu – a u stvari o svima nama. S jasnom porukom u hamburškom pozorištu kako je kultura posljednja linija odbrane civilizacije od barbarstva.
Na toj liniji su mesingane pločice umjetnika Guntera Demniga koje su nikle diljem svijeta.
Na toj liniji je Modul memorije MESS-a.
Na toj liniji je nagrada Kairos koju je Nihad Kreševljaković preuzeo uz aplauz i kasnije srdačne čestitke nepoznatih ljudi, građana koji su tu došli i prišli da mu čestitaju i razmijene barem poneku riječ.
Na toj liniji su bile suze koje su se slijevale niz lica u publici.
***
Jeste li ikada zaplakali za pradjedom? Za dvojicom njih?
U Hamburgu, na najprometnijem trgu, uz vodu što teče, gdje sjede stotine mladih, starih, turista…, gužva je oko jednog jednostavnog spomenika, na kojem piše:
Četrdeset hiljada sinova grada ostavilo je život za vas.
1914 – 1918
Da… U onom ratu što je počeo pucnjem u Sarajevu, da bi se pretvorio u krvavi plotun, do tada najveći zabilježeni svjetski sukob, sa milionima žrtava, među kojima su i ti moji pradjedovi, mobilisani u austrougarsku vojsku, u jednu od četiri elitne bošnjačke regimente, što su isprva davale živote za širenje, a onda za odbranu carstva.
Carstva koje više ne postoji.
Salko Ekinović.
Izgubio život na Zapadnom frontu.
Munib Hrustić.
Zarobljen, a potom umro u zarobljeništvu u Rusiji.
Za njih i sve druge poput njih kod nas nema takvog spomenika.
Kod nas nema ni kamena spoticanja.
Osim što se bukvalno možemo spotaknuti o brojne srušene i zapuštene spomenike protiv fašizma.
I već smo…
***
Let nazad…
I jedna zaista sjajna bosanska pjevačica, draga žena je propustila avion za Sarajevo…
Možda je ovaj tekst trebalo krenuti time. To i u naslov staviti…
Pa još njeno ime napisati.
Imalo bi daleko više klikova i puno bolju čitanost.
***
I ovdje, kao i u Hamburgu, danas pada kiša.
Sve ostalo je drugačije…
Izvor: Al Jazeera