Kakvi signali, to Zetra gori

Plameni jezici pohotno su oblizivali bakarni krov, a ogroman stub crnog dima, čini se, povezao je Zemlju sa Marsom (Historija.ba)

U silne afere i misterije oko lozinki i tajnih signala u našem naselju na početku rata, uključile su se sve raspoložive snage u duhu rehabilitovane opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Povećala se mahalska pažnja, dede su izvirivale sa tavana, nane po cijelu noć ćurile kroz prozore – gdje god se okreneš zavjese mrdaju. Pa, ljudi, spava li iko ovdje? Stotine pari budnih očiju zvrljile su u tamu i u tuđe prozore, čekajući, prosto priželjkujući nešto sumnjivo, nešto neobično i znakovito. Mogao si biti siguran da te neki pogled prati u svakom trenutku, jer u mahali ni debeli mir ne obezbjeđuje privatnost, a kamoli mršavi rat.

Bilo je opasno raditi stvari za koje onaj koji te upravo gleda misli da su sumnjive i vrijedno ih bilježi. Ne d'o ti Bog da mašeš rukom sa upaljenom cigarom, moglo bi se protumačiti da crtaš neku mapu u zraku. Ili da ti u upaljaču nestane plina, a ima još kremena, pa ti krešeš li krešeš, a ono bljeska i sijeva – garant javljaju o položaju trupa u ulici Fuada Midžića. I eto ih odmah na vrata. Nadležna jedinica kontraobavještajne službe garažnog sustava.

Nije da nije bilo signala, i to mnogo, ali da ih je bilo onoliko koliko su ih uvijek budni špijuni prijavili, jednostavno ne bi imao ko da ih primi. Ni kineska armija nema toliko vezista. Komšija Risto je čak zamolio patrolu da spava kod njega, lakše mu je nego da dolaze svakih petnaest minuta – žena mu je bolesna od ‘Alchajmera’, po cijelu noć hoda s baterijom po kući.

I tako je to išlo iz noći u noć, svjetlo je bilo ono što se traži na obzorju, kakvo treperenje i titranje, svi su bili potencijalno opasni i sumnjivi, bez obzira što su po danu ispijali zajedno posljednje zalihe kafe.

Samo je Sejina mati dežurala i danju, gledajući preko krovova i čekajući signale neprijatelja, Nije ona bila načisto kakvi to signali trebaju biti usred bijela dana, u kom su obliku i šta znače. Njeno je bilo da motri, a značenjem nek’ se bave oni kojima ih prijavi.

Sejo joj je stalno govorio da se makne s prozora, da legne, da odmori oči od aprilskog svjetla, pa se i okanio. Nema fajde!

xxx

A onog dana kada je Zetra gorjela, Ešrefa je rekla svom Seji da to Oni šalju signale.

„Kakve, mati, signale?“

„Dimne!“, rekla je Eška.

Sejo je pogleda iskosa. Plakao je, nije htio da ona to vidi, radio je on u Zetri za Olimpijadu, i baš mu se skupilo.

„Ma kakve, bona, dimne signale, nisu Indijanci, vidiš da je Zetra helać!“

„Vidim“, kaže mati, „Ali ja ti kažem da to ni javljaju!“

„Ma, šta će javit, ženska glavo, nema se tu šta javit.“

Plameni jezici pohotno su oblizivali bakarni krov, a ogroman stub crnog dima, čini se, povezao je Zemlju sa Marsom.

„Ima, ima ih, kako nema“, nepokolebljivo će Sejina Mata Hari.

„Šta, šta ima, svega ti, eto šta, reci!“

Ešrefa malo stade, pogleda ga i – bi joj krivo.

Nikad se prije njen Sejo nije de'o na nju, nije ona to zaslužila, pogotovo sad kad se toliko trudi i doprinosi:

„Ti si, moj sine, vazda bio naivan“, reče, „javljaju da je pogođena, hajvanu.“

Izvor: Al Jazeera