John Cleese, engleski glumac i član legendarne družine Monty Phyton, nedavno je rekao ono što je zapravo svima jasno, ali nitko nije tako jasno sublimirao: U današnjim vremenima serije poput Fawlty Towersa ili Monty Phytona ne bi bile moguće!
Pritom Cleese nije mislio da bi „pajtonovce“ zabranio glavni urednik BBC-a, kao britanskog javnog televizijskog servisa u okviru kojeg je serija snimana, ili kraljica Elizabeta koju su žestoko ismijavali iz epizode u epizodu, ili uvijek moćni konzervativci, ili nekakav nevidljivi veliki cenzor. Nitko od njih! Faawlty Towers, smatra Cleese, ukinula bi politička korektnost. Jer ako bi morali biti politički korektni – a to danas postaje preduvjet – bili bi toliko dosadni da ih nitko ne bi gledao.
Cleese, kao uostalom i ostali „pajtonovci“, odavno su na meti dušobrižnika. Kad su krajem sedamdesetih snimili film Brianov život, parodirajući Isusa Krista, mnogi su se našli uvrijeđeni zbog žestoke satire vjerskog, političkog i društvenog konteksta Brianovog evanđelja. Ipak, film ne samo da je „prošao“ te 1979. godine, nego je postao veliki hit koji se i danas rado gleda.
Ozbiljno shvaćeno upozorenje
Premda je Cleese prije svega mislio na komediju i satiru koje u ovako postavljenom „nadzoru“ političke korektnosti ne mogu opstati, njegove riječi mogu se primijeniti i znatno šire. Posljednji je slučaj srpskih odbojkašica. Nakon što su u kvalifikacijama „rasturile“ (politički nekorektan, ali čest izraz u sportu) ostale reprezentacije slaveći u svih pet utakmica bez izgubljenog seta, odbojkašice su odlazak na Svjetsko prvenstvo u Japan odlučile proslaviti tako da su se fotografirale s nakošenim očima, imitirajući izgled očiju koji imaju Azijci.
Svjetski odbojkaški savez (FIVB) objavio je fotografiju veselih srpskih reprezentativki i cijela priča ne bi se makla dalje od sportskih rubrika. Međutim, javio se lijevo-liberalni portal Huffington Post ustvrdivši da je očito da su cure (hm!, i ovaj izraz je dvojben) takvom gestikulacijom ismijale ljude azijskog porijekla.
FIVB je medijsko upozorenje shvatio ozbiljno. Obrisao je fotografiju i ispričao se zbog kulturološke neosjetljivosti sportašica uz obećanje da će raditi sa srpskim odbojkaškim savezom kako bi njihove igračice postale svjesne kulturoloških i rasnih razlika, kao i odgovornosti u javnom istupanju.
Huffington Post se, osim toga, obrušio (također nekorektan izraz) i na srpsku žensku ekipu kritizirajući ih kako nisu ništa naučile iz primjera španjolskih košarkaških reprezentativaca koji su isto to napravili 2008. godine, prije odlaska na Olimpijske igre u Pekingu, pa su se zbog medijskog prozivanja također pokrili ušima (ovo je turbo politički nekorektno!).
Teško je vjerovati da je i Španjolcima i Srpkinjama tako nešto bilo na pameti. Prije će biti da su momci i djevojke (ili najprije idu djevojke, pa onda momci?) željeli proslaviti sportski uspjeh. Srpkinje su četvrti put zaredom na Svjetskom prvenstvu gdje se nadaju ponoviti rezultat iz 2006. godine (točnosti radi, tada kao zajednička država s Crnom Gorom) kada su također u Japanu osvojile broncu ili otići još više, pa se dokopati (ovo bi ipak možda moglo proći pod korektno?) srebra kao što su to učinile prije dvije godine na Svjetskom kupu.
Djetinjasta nadmudrivanja
Slično su se nadali i Španjolci. I to ne bez razloga, budući da su u finalu olimpijskog turnira tijesno izgubili od Amerikanaca. Iako pomalo tužni zbog srebra, Španjolci su kasnije ipak slavili. Bez nakošenih očiju.
Politička korektnost kao pojam dio je ideologije „nove ljevice“ koja se sedamdesetih godina prošlog stoljeća pojavila u SAD-u i odigrao je važnu ulogu u osvještavanju ljudi na probleme drugih.
Međutim, kao što to često zna biti, u međuvremenu se toliko izvitoperio da je poslužio mnogima da ga koriste i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Pa je tako riječ „crnac“ politički nekorektna. Umjesto toga treba reći „Afroamerikanac“ ili „Amerikanac afričkog porijekla“. Kod nas je možda najbolji primjer Roma koje nije politički korektno nazivati ciganima ili Albance šiptarima, Bosance identificirati s Mujom i Hasom, Slovence sa škrtcima, Srbe sa rmpalijama, Hrvate s uštogljenim štreberima…
Konzervativna desnica rado je prihvatila izazov pa je toliko obesmislila pojam, pitajući je li politički korektno nazivati kavu – crnom? Je li debeo čovjek uistinu debeo ili se treba reći „veliki čovjek“? Jesu li Asterix i Obelix, poznati strip junaci, politički korektni kad mlate u pravilu tupave Rimljane. I sve tako redom sve do srpskih odbojakšica.
U državi u kojoj smo se do jučer klali samo zbog krivog imena, ovakva nadmudrivanja djeluju u najmanju ruku djetinjasto, ali iskustvo koje imamo jasno je pokazalo koliko malo treba da se od verbalnih uvreda dođe do međusobnog klanja. Zato opreza nikada dosta, ali ako se kao društvo nađemo između tvrde desnice koja već godinama provodi svoju tihu revoluciju i puritanaca koji uživaju u vlastitoj korektnosti, uistinu ćemo se jedno jutro probuditi, kako je to predvidio Cleese, u Orwelovoj 1984. gdje ćemo imati samo Novogovor i u kojem će biti daleko važnije kako ćemo nešto reći, nego što ćemo zapravo reći. Forma će pobijediti sadržaj, a sadržaja nam ionako kronično fali.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera