Kako su se Srbi smijali Rusima

Vladimiru Putinu se u Srbiji u čast organiziraju vojne parade, proglašen je za počasnog građanina mnogim opštinama i gradovima (AP)

U našoj kući oduvek je bio prisutan ruski jezik. Moja majka Ksenija završila je ruski jezik i književnost, predavala je u osnovnoj i srednjoj školi sve do kraja osamdesetih. Sovjetski savez, a naročito Moskva i Kijev, u našoj porodici imali su poseban značaj, pre svega kao prostor istorijskog porekla. U pitanju je migracija naših predaka sa tih prostora iz XVIII veka. Drugo – SSSR je bila “domovina” jugoslovenskog socijalizma, što je posebno bilo važno mome ocu. Kao i mnogi Jugosloveni, moji roditelji nisu propuštali priliku za odlazak na ekskurzije u Rusiju i Ukrajinu.

Police u vitrinama dnevne sobe roditeljskog doma bile su pune svakojakog sovjetsko-tradicionalnog kiča, od ruskih matrjoški do razglednica Crvenog trga ili pejzaža Dnjepra u Kijevu. Pored gramofona uvek su bile ploče Čajkovskog, Rimski-Korsakova, Musorgskog… Na policama masivnih plakara stajala su sabrana dela Tolstoja, Čehova i Dostojevskog. Ruske filmove na TV-u gledali smo zajedno i u tišini. Posebno Tarkovskog.

Otac je više puta pokušao da “pregura” i po koje delo Lenjina, međutim, moja majka ih je uporno sklanjala. Oko Staljina su ipak imali konsenzus, uostalom kao i Titovo “istorijsko” – “ne”.

Godine 1990. scene sa malih ekrana na kojima je više hiljada skromno odevenih ljudi u redovima od 5:00 ujutru satima čekalo ispred prvog Mekdonalds restorana na Puškinovom trgu u Moskvi izazivale su podsmeh i imale izuzetno jak uticaj na “slavensku braću” u Jugoslaviji, koja je tada bila na vrhuncu svog socijalističkog procvata.

Bijeg od siromaštva

Tada je ruski jezik u mnogim školama u Srbiji redukovan u korist zapadnih lingua franca – engleskog, nemačkog ili francuskog. I u tome nije bilo ničeg lošeg, osim načina na koji je sprovedeno. Iz raznih građanskih inicijativa, po školama su pokretane gnevne peticije za izbacivanje “luzerskog jezika”. Nešto što je trebalo da bude obična procedura, pratile su emocije i stres, posebno za one koji su predavali ruski. Tih dana mama se sa posla vraćala u suzama. Uz jake glavobolje, noćima joj nije dolazio san. U pitanju je bilo gubljenje posla, egzistencijalni strah…

Moja majka nije izgubila posao, bila je raspoređena na druge jezičke predmete. Međutim, utisak je bio da je preko noći trajno bila izgubljena ona nit divljenja koja je spajala dve “bratske države”, dva “bratska sistema”, dva slavenska naroda – srpski i ruski.

Nakon što je Slobodan Milošević u martu 1991. godine “uspešno” izveo tenkove na ulice Beograda, a Veljko Kadijević se iz Moskve vratio pognute glave i bez podrške za vojni udar u celoj SFRJ, postalo je jasno da Rusija ne može i neće da brani srpske interese na Balkanu, posebno u Hrvatskoj i Bosni. Od tada u Srbiji sve što je dolazilo sa nekad “bratskog istoka” postajalo je predmet podsmeha i omalovažavanja.

Smejalo se ruskom državnom rasulu i opštem pijanstvu, koje je, za razliku od Borisa Jeljcina, kod običnih Rusa bilo izazvano neimaštinom i najsurovijom tranzicijom u čitavom postkomunističkom bloku. Smejali smo se njihovoj modi, skromnim diskotekama i većini proizvoda koje su na našim pijacama prodavali za “červonu”.

Hiljade žena je tada sa prostora bivšeg Sovjetskog saveza, a posebno iz Rusije, krenulo u bekstvo od siromaštva i u potragu za šansom da se prehrane njihove porodice, koje su se tada strmoglavo raspadale zbog alkoholizma, depresije i neimaštine.

‘Sveto’ licemjerje

Da li smo tada u Srbiji bili tako duhovno povezani sa Rusima kao nakon proglašenja nezavisnosti Kosova? Retorično je pitanje. Kada je Rusima bilo najteže, “bratski narod” u Srbiji je o njima najradije pričao viceve. Verovatno tada nije bilo stola u kafiću za kojim se u muškom društvu nije pominjalo jeftinu zabavu sa “dve-tri Ruskinje”.

Međutim, kada je Kosovo proglasilo nezavisnost 2008. godine i kada je Srbija mislila da joj je najgore na svetu, kome su se iz Beograda obratili za pomoć? Rusiji, naravno. Pravoslavnoj braći. Svetom i vekovnom prijateljstvu. I Moskva je u najvišim međunarodnim institucijama stala iza odbrane srpskih interesa. Sad kad je trebalo da se brane pravoslavne srpske svetinje na Kosovu, žene, deca i starci – brzo se zaboravilo na balkanske mačo šale o orgijama.

Da li je Rusija iskreno stala iza odbrane “bratskih srpskih interesa”? Naravno da nije. I niko u Kremlju nije uzeo za zlo nekom ko se tamo u Srbiji smejao kad im je bilo najteže. To je čist pragmatizam, razmena licemerja, novo pozicioniranje Moskve na Balkanu i u geoplitičkim odmeravanjima sa Zapadom. Ukoliko Srbija bude zavisila od međunarodnih odluka Rusije, postaće još jedan od postimperijalnih satelita, poput postovjetskih banana-državica na Kavkazu ili u Centralnoj Aziji.

U srpskim političkim krugovima se to nije tako shvatalo. Smatralo se da je dovoljno da se postojeće političke i podaničke matrice uzdizanja Josipa Broza Tita i Miloševića samo zameni Putinomanijom. Vladimiru Putinu se u čast organizuju vojne parade, on je proglašen za počasnog građanina u više od deset srpskih opština i gradova. Po njemu se nazivaju sela, mostovi i kafići.

Despotima – historijsko ‘ne’

U međuvremenu, kod nas, u roditeljskoj kući, nije se puno toga promenilo. Uz knjige Tolstoja i Pasternaka, stoje i savremena izdanja Peljevina i Šiškina, kao i publikacije novog revolucionarnog ukrajinskog talasa – Andruhoviča, Žadana i Kurkova. Sa kompjutera se čuje Coj, Zemfira i Ljapis Trubeckoj, a u folderima su filmovi Zvjaginceva, Balabanova i Loznice.

U vitrini više nema socrealističkih drangulija, ali nema ni portreta Putina, ili bilo kog drugog istočnog despota. Majka, koja je sada u penziji, povremeno prevodi za sitnije privrednike koji rade sa Rusijom. U sred rusofilske euforije u Srbiji, ona je pokušala da sarađuje sa pojedinim nevladinim organizacijama koje se bave rusko-srpskim temama, a koje su tu kao pečurke poslednjih godina nikle. Kada sam je pitao “šta tamo ne valja?”, ona je samo odmahnula da za to “nema vremena”. Pa naravno, zašto svoje vreme trošiti na idolopoklonce i putinofile, koji revanšistički priželjkuju reviziju poraženih ratova iz devedesetih i čekaju novo prekrajanje granica. Da se vrati Kosovo, da se pripoji Republika Srpska i svrgne Milo Đukanović. I u Srbiji da se uvede tvrda ruka…

I ponovo za popodnevnom kafom svi u porodici imamo konsenzus ne samo oko Lenjina i Staljina, već i oko “istorijskog” – “ne” Vladimiru Vladimiroviču.

Izvor: Al Jazeera