Oglasi

Kako sam shvatio da i nismo toliko primitivni

Uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, ljudi na Balkanu su očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.
Zelengora'Naši primitivni preci su, naime, sačuvali ono što su njihovi civilizovani rođaci iz Belgije, Holandije, Engleske i ostalih zemalja posjekli krajem XIX vijeka', piše autorStefan Pejović

Nakupljalo se u meni, kuhalo, rojile su se misli i razlozi, ideje i nadahnuća; to su oni trenuci u kojima naprosto počnete, tiho i neprimjetno, pričati sa sobom, govoriti "aha, tako je!", pucketati prstima za svaku novu spoznaju, za svaki novi "spoj" različitih ideja koje su kružile po glavi i konačno se sjedinile, tvoreći zaključak i otvarajući novo polje, novi zrak svjetlosti koji obasja do tada zatamnjen dio naših promišljanja.

Znam da zvuči komplikovano poput definicije iz hemije ili fizike, ali ko je navedeno doživio u praksi može vrlo lako shvatiti o čemu govorim. A mislim da nas je većina, zapravo, i pravila "proboje" na taj način, kada se neka misao, rečenica ili čak samo riječ pojave u glavi i kada kažeš "aha!".

Meni se takvi proboji dešavaju na planini. U brda ne idem da bih razmišljao - naprotiv - ali kada se naše misli smire, kada se postigne stanje koje je čovjeku zapravo inherentno, onda se počne javljati taj nektar, ta koncentrovana mudrost koja čuči u svakom čovjeku, ma kako se zvao, bio crn ili bijel, komunista ili vjernik, filozof ili varilac.

Osvajanje prostora unutar sebe

Naprosto, svaki čovjek u sebi nosi taj ogromni potencijal i snagu da pravi lične proboje koji su mala pobjeda za njega, kojima osvaja prostore unutar sebe i koje, do tada, nije poznavao. Rekoh, meni se to dešava na planini, što je, vjerovatno, i logično, jer planine su gore, iznad oblaka i iznad naših svakodnevnih - često trivijalnih i imaginarnih - problema.

Hodajući Zelengorom - dijelom Via Dinarice, planinarske staze koju je NatGeo Traveler proglasio jednom od 21 najbolje svjetske destinacije - na turi sa Planinarskim društvom Željezničar, tako sam došao do nove spoznaje: da mi, zapravo, nismo nikakvi divljaci, primitivci, zaostali Balkanci, stoka, budale, ili kako se već međusobno častimo.

Zapravo, mi o sebi mislimo loše, jako loše, i to je ponajveća tragedija ovog vremena i ovih ljudi. No, nismo jedini koji misle o sebi loše; o nama, naime, misle loše i „razvijeni“ narodi, njihovi obrazovni sistemi, napredne ideologije i lepršava mišljenja.[[{"attributes":{},"fields":{}}]]

Čitajući sjajnu knjigu Black Lamb and Grey Falcon, autorice Rebecce West, a koja je napisana u praskozorje Drugog svjetskog rata i velikog stradanja koje smo tada pretrpjeli, došao sam do zaključka da, nažalost, oni koji nas „uče“ da trebamo prevazići predrasude, nadvladati umno sljepilo i postati „otvoreni“, zapravo i sami pate od iste dijagnoze.

Balkan - zacrnjeno mjesto na karti

West objašnjava, ukratko, kako je, tokom njenog školovanja u Engleskoj, Balkan bio (i ostao?) mjesto zacrnjeno na karti, obilježeno i opečaćeno divljacima i varvarima; u jednom, pak, paradoksalnom primjeru ova sjajna autorka opisuje situaciju koju je doživjela tokom boravka u Parizu, kada je, u stanu pored njenog, muž tukao ženu, a West je, nakon što se sve smirilo, čula ženu kako mužu plačno i izrevoltirano govori „Balkan! Balkan!“, misleći na divljaštvo.

Iako knjiga nije (direktna) tema ovog bloga, toplo je preporučujem. U principu, iako je pisana prije 70-ak godina, još je aktuelna i služi kao jedan od obaveznih udžbenika strancima koji dolaze u naše male „divljačke“ države.

Sada bih ovdje mogao da lamentiram nad teškom sudbinom ovog naroda, da kažem kako te naše misli, „pojačane“ mislima drugih o nama, postaju naša djela, koja postaju naše navike, koje čine lični karakter, koji tvori mentalitet.

Mogao bih reći i da smo zaslužili takvo mišljenje drugih i samih nas o sebi. Mogao bih reći da smo, zaista, divljaci i primitivci i završiti ovaj blog onako kako, nažalost, i danas završavaju misli drugih o nama i misli nas samih o sebi.

No, neću.

'Divljaci' sačuvali jednu od zadnjih prašuma u Europi

Neću tako završiti jer mi nismo divljaci, nismo varvari, nismo posebno drugačiji od bilo kojeg drugog naroda ili grupe naroda - Afrika nije ovakva kakva je zbog ulaganja u obrazovanje i kulturu - koji drugačije od sebe nazivaju divljacima, dok, istovremeno, u potpalubljima katarki i galeona, danas tankera, civilizuju i vaspitaju one fizički slabije od sebe.

Ali neću govoriti ni o svjetskoj nepravdi - ekipa ispred granapa već o tome sve zna, kao i svi kontroverzni vanjskopolitički magazini na državnim televizijama.

Govoriću o onome što su ti divljaci sačuvali, odbranili i ostavili mom i tvom djetetu, našim unucima i njihovim praunucima.

Divljaci i primitivci su sačuvali jednu od zadnjih preostalih prašuma u Evropi, Perućicu, koja se nalazi sat i po vožnje od Sarajeva. Dio kompleksa te prašume nalazi se i ispod vrhova Zelengore koje smo pohodili, a do kojih smo stigli hodajući i kroz savršene stoljetne bukove šume u kojima ne živi ništa „normalno i civilizovano“, ali žive medvjedi, risovi, vukovi, divokoze, lisice i ko-zna-šta-još.[[{"attributes":{},"fields":{}}]]

Naši primitivni preci su, naime, sačuvali ono što su njihovi civilizovani rođaci iz Belgije, Holandije, Engleske i ostalih zemalja posjekli krajem XIX vijeka. A posjekli su prašume atlanstkog tipa, kojima je pola Evrope bilo pokriveno.

Divlji su i primitivni narodi imali svijest o šumama Balkana, koje i danas postoje i čuvaju sjećanje na ratove i pokolje, ali i na ljudsku širinu i dobrotu koja je, uvijek i zauvijek, pratila ratove i pokolje.

Sačuvali dio planete

Gledajući sa Bregoča i Uglješinog vrha na fragmente prašume, gledajući ka obroncima planine Volujak, ka Magliću, Lebršniku, ka Leliji i djelićima Treskavice koji su virili u pozadini, gledajući u stado divokoza kako „pod ručnom“ stoji na siparu i u oči gledajući jednu od njih kako se, strmoglavo i užasno brzo, stropoštala prema meni, zaobilazeći me u zadnji čas i prolazeći na metar od mene, kao da hoće reći „ti si kod nas, ne mi kod tebe“ - shvatio sam, vraćajući se na početak ove priče, da mi nismo divljaci i primitivci, nego ljudi koje je pregazila vlastita istorija, krivo tumačeni glasovi predaka, stalni osjećaj življenja od danas do sutra. Mi smo ljudi koji su uništili svoje živote, kuće, otadžbine i domovine - ali smo očuvali svoje stanište.

Velika je istina da će nam naše očuvano stanište, u budućnosti kao i do sada, dati plodno tlo za naše domove, naše šume, bašte i ovce, za našu inteligentnu djecu i za naše vrhunske stručnjake; do nas je da, konačno, ne uništavamo svoje živote, kuće, otadžbine i domovine, nego da uništimo želju da bilo šta uništimo - osim uništavanja.

Paradoksalno zvuči, kao i činjenica da su „divljaci i primitivci“, ipak, očuvali mjesta iz kojih je civilizacija potekla. Osim ako „civilizacijom“ ne smatrate samo aluminijska pakovanja, pljeskavice u zemički i zgrade lijepih fasada.

I baš zbog svega navedenog je bitno da i dalje, po uzoru na naše pretke i njihove pretke, čuvamo ono što nam je dato - a kako bi naša djeca i njihova djeca, možda, dospjela na dobar glas, koji bi govorio kako su „neki tamo“, uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.

Da, zaista, ne ispadnemo primitivci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.