Kako sam se proveo na referendumu

Čim je glasačko mjesto otvoreno, ljudi su počeli dolaziti (EPA)

Sjećam se dana referenduma. Taman sam napunio 18 godina i postao punoljetan. Nazvali su me i rekli mi da sam izabran za člana komisije moje Mjesne zajednice. Bio je to divan poklon mome punoljetstvu.

Bila mi je čast. Od uzbuđenja sam jedva zaspao, a iz istog razloga probudio sam se rano. Lijepo sam se sredio. Obukao sam najljepše stvari, pa i odijelo. Dugu kosu svezao sam u rep kako bih izgledao pristojnije u očima starijih komšija.

Prostorije MZ bile su izlijepljene plakatima na kojima je pisalo „Za nezavisnost“, „Kontinuitet“… Već tada promoviran je grb sa ljiljanima i nalazio se na jednom od postera. Čim je glasačko mjesto otvoreno, ljudi su počeli dolaziti. Svi su bili sređeni i veseli. Među prvim glasačima bio je gradonačelnik Sarajeva, a zajedno sa njim i posebni izaslanik Evropske zajednice.

S gradonačelnikom sam bio u odličnim odnosima, a naša predsjednica MZ je nešto pričala što nisam zaboravio, ali ne znam ponoviti jer ni tada nisam baš najbolje skontao o čemu priča. Bila je to lijepa prilika da se upoznam sa svim svojim komšijama, a ono što mi je ostalo u posebno lijepom sjećanju je činjenica da sam taj dan sreo i komšiju Gorana, Zorana, Tončija, Adnana, Midhata, Veru i Miroslava Borojevića – Cunija, kasnije jednog od najhrabrijih naših policajaca na Općini Stari grad.

Siluete naoružanih ljudi

Istina je da veliki broj Srba u BiH nije izašao na izbore, ali je laž reći kako Srbi nisu glasali za nezavisnu BiH. Poznajem mnoge koji su smatrali da je to i po njima „nažalost, ali jedini način da se izbjegnu dodatni problemi u BiH“. Bili su u pravu.

I još nešto, kao prilog historiji grada, u popodnevnim satima za vrijeme pauze stajao sam sa prijateljem kod Parlamenta BiH. Dok smo stajali ugledao sam auto koje je prolazilo Marin dvorom, a iz kojeg je bila izbačena srpska zastava. Prijatelj je prilično zgranut ovom scenom, rekao: “Ovaj je lud! Ovog će neko ubit…” Tako i bi!!!

Malo kasnije javljeno je kako je ubijen srpski svat na Čaršiji. Bio je to navodni povod blokadi grada. Postavljene su barikade!!! Sve je izgledalo suludo. Ipak, u zraku je postojala neke energija vrlo specifična za to vrijeme. Kao da je zrak bio drugačiji… Ili smo ga udisali punim plućima osjećajući kako će ga uskoro ponestati.

Sjećam se da sam navečer bio u Parlamentu, čekajući rezultate. Bilo je jasno da je Referendum uspio. Šetajući prema kući, iz ne znam kog razloga imao sam osjećaj kao da me neko sve vrijeme drži na nišanu. Prešao sam Vrbanja most, a samo nekih pola sata nakon toga ušao u kuću. Na TV kanalu “Dobre vibracije” uživo su emitirani snimci sa mosta koji sam prošao možda nekih pola sata ranije.

Vidjele su se siluete naoružanih ljudi sakrivenih iza kontejnera za smeće. Nisam zaspao cijelu noć. Ujutro sam hodao po komšiluku i razgovarao o nevjerovatnoj slici sa televizije. Izgledalo je potpuno nadrealno. Nije se nazirao način kako će se sve to razriješiti. Odlučio sam da odem malo prileći. Kada sam se, nekoliko sati kasnije, probudio sve se razriješilo. Barikada se uklonjene i sve se vratilo u normalu. Kao da se ništa nije dogodilo!

Prve žrtve

Na referendum je izašlo 63% glasača, a za nezavisnost je glasalo 99,4%. Tadašnji predsjednik Alija Izetbegović je proglasio nezavisnu Republiku BiH. Iz naziva je izostavljena riječ “socijalistička”. Prva zemlja koja priznaje BiH bila je Bugarska, a potom se redaju jedna za drugom.

Odbijajući da prihvati rezultate referenduma, 27. marta 1992. vodstvo SDS-a, mimo zakona proglašava formiranje „Srpske republike Bosne i Hercegovine“, a koja je obuhvatala oko 65% teritorije RBiH.

Uskoro, 6. aprila 1992. u toku antiratnih protesta teroristi SDS-a počinju pucati na nenaoružane civile iz pravca Jevrejskog groblja i iz hotela Holiday inn.

Suada i Olga su prve žrtve, a ubijene su na Vrbanja mostu. Čitav dan sjedim ispred televizije. Vidim na TV-u kako iznad Parlamenta prolijeće avion JNA. Samo tren poslije isti avion vidim sa svog prozora. Uzimam kameru i pratim ga… Shvaćam da postajem „akter“ filma koji će trajati skoro četiri godine.

Opet sam pokušao zaspati, u nadi da će se sve razriješiti nakon što se probudim, ali ovaj put to nije upalilo. Naprotiv!!!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera