Zlatko Marin, predsjednik Samostalnog sindikata transportne djelatnosti Banja Luka, drugi put je s predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom dogovorio obustavu štrajka.
“Kada je riječ o zahtjevu štrajkača za smjenu direktora Željeznica RS-a Dragana Savanovića, Marin je rekao da im je predsjednik RS-a prenio da to nije u njegovoj nadležnosti”, objavila je Radio-televizija RS-a svom portalu izvještavajući o završetku štrajka željezničara. Najbitnija posljedica tog štrajka je Dodikovo obećanje da će radnicima ŽRS-a biti isplaćeno ono što im vlast duguje i da će im biti obezbijeđeno zdravstveno osiguranje.
No, nakon što je Dodik početkom septembra iznudio ostavku Duška Šnjegote, kojeg je, uzgred, 2012. godine i javno predložio kao glavnog revizora RS-a, te posredstvom RTRS-a slao Šnjegoti poruku da podnese ostavku ili će biti smijenjen, teško je pojmiti da predsjednik nema nadležnost da nekog smijeni. Pogotovo je to čudno ako se sjetimo da je lično Dodik u avgustu radnicima Šumskog gazdinstva Vučevica (Čajniče) poručio da mogu protestovati protiv imenovanja Neđe Mašića na mjesto direktora tog preduzeća koliko god hoće, ali da će imenovanja biti. Primopredaja dužnosti obavljena je čak uz asistenciju policije. Stevo Mirjanić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u Vladi RS-a, poentirao je tada: radnici nemaju nikakvo pravo da odlučuju ko će biti imenovan, jer je to odluka koalicionih partnera.
Kao da nikom ništa ne fali
Premijerka RS-a Željka Cvijanović dodala je da bi radnici trebalo da budu sretni što imaju posao i da takva raspodjela vlada i u drugim javnim preduzećima. Ona je potom pojasnila da to nikako ne znači da radnici nemaju pravo da se žale na odluke rukovodstva i da bi svakako to trebalo da rade. Premijerka u takvim okolnostima obećava radnicima da će Vlada RS-a “riješiti” račune za liječenje oboljenja nastalih tokom desetodnevnog štrajka glađu ako se raziđu i prekinu štrajk.
Što nam ovaj odnos govori? Posmatramo li provinijenciju vlasti u RS-u, vidimo da je čine oni koji su, prema sopstvenom klasifikovanju: socijaldemokrati, socijalisti i narodnjaci. Ako je sve tako briljantno i promptno kako vlast govori, trebalo bi da je RS takva da nikom ništa ne fali.
No, suša je u avgustu napravila štete koje se mjere u stotinama miliona eura. Niko u Semberiji i Posavini ne nada se da će ostvariti 40 posto prinosa kojem su se nadali po sjetvi. Vlada RS-a nije htjela proglasiti stanje elementarne nepogode, da ne bi morala podmiriti štetu. Zahvaljujući zalaganju vlasti da svi građani osjete posljedice življenja u Dodikovom političkom omnibusu, poljoprivrednici i željezničari nisu jedini u problemu.
Dvoje prosječno plaćenih ljudi u RS-u (828 konvertabilnih maraka, ili 415 eura, na mjesec) trebalo bi svaki mjesec da priskrbe dodatnih 224 KM (113 eura) da bi napunili osnovnu potrošačku korpu za četvoročlanu porodicu (1.880 KM, ili oko 950 eura). Ima li ta porodica članove koji se školuju ili studiraju, to znači da u septembru i oktobru ima i ozbiljan finansijski problem. No, nastavi li se ovaj trend, u narednih deset godina ta će porodica morati vraćati dug sa glavnicom od 27.000 KM (više od 13.500 eura) i uz to planirati još jedno takvo zaduženje za sljedeću dekadu samo ako bude trošila onoliko koliko statistika predstavlja kao prosjek.
Mitomanija, folklor, nacionalizam
U viziji stvaranja paradržave i nacionalnog ujedinjenja, koju Dodik pokušava prenijeti u javnost popularizovanjem mitomanije, folklora, nacionalizma, a time i nasilja, straha i segregacije, pristojan život ne može sebi obezbijediti ni ona porodica koju je sistem statistički zamislio kao idealnu.
No, priča o vlažnom nacionalnom snu, još vlažnijem interesu političara da baš oni zastupaju interese svoje konstitutivne zajednice i želja da određena zajednica bude dominantnija od neke druge dobija izbore. I, kao prema nekom priručniku za manipulaciju, onaj koji vlada i obećava 12 godina a da ništa ne ispuni uspio je sa željezničarima opet sklopio dogovor. Iako je njegova vlast za jednu godinu napravila deficit skoro dvaput veći od ukupnog duga Željeznica RS-a.
S druge strane, kriza demokratije i političke kulture u RS-u nije očita samo u tome što, nakon pedesetogodišnjeg iskustva samoupravljanja i sindikalnog organizovanja, bosanskohercegovački radnici opet treba da se izbore za osnovne radne uslove. I uopšte nije apsurdno to što je Dodik opet nešto obećao i što to opet neće ispuniti.
Apsurdno je očekivati da je u ovakvoj tribalnoj, podaničkoj, ali agresivnoj, dominantnoj i patrijarhalnoj političkoj kulturi populizma koncentrisanje moći u jednom političkom subjektu moglo izgledati bilo kako drugačije od onog što Dodik radi. Stoga nije realno očekivati da će izvor svih problema riješiti problem koji je sam izazvao. Još je manje moguće da se opozicija konačno probudi, pa dostavi jasan plan restrukturiranja Željeznica RS-a.
Ma šta je 15 milijardi eura?
Ipak, realno je i dešava se da uništavanjem institucija Bosne i Hercegovine trenutna vlast u RS-u i njena velika koalicija sve permanentnije onemogućaval građanima RS-a ono što im Bosna i Hercegovina garantuje. Dok slabi institucije Bosne i Hercegovine, Dodik ne jača institucije RS-a. Štaviše, RS je toliko ekonomski jaka i stabilna da bi sljedeći kolektivni štrajk njeni građani prije mogli izraziti obilnim unosom hrane i pića nego glađu.
Pronatalitentna nacionalna politika i patriotski osjećaj jačanja porodice tada će sigurno doći u prvi plan. Pa ako smo po porodici pripremili 27.000 KM (više od 13.500 eura) za bacanje i prežalili 30 milijardi KM (više od 15 miliona eura) javnog novca, koliko otprilike iznosi desetogodišnji budžet RS-a, hajde da vidimo šta će prvi krupije RS-a uraditi u narednih deset godina? Nije li lakše pustiti da se 30 milijardi KM proćerda, nego okupiti 200.000 do 300.000 ljudi koji će to spriječiti?
Uostalom, ako neka porodica slučajno nema 27.000 KM za bacanje, ne mora ni prisustvovati Dodikovom spektaklu. Može uvijek izaći sa predstave. Recimo – na ulicu. Osim ako neko vjeruje da za novi desetogodišnji omnibus koji izvodi koaliciona većina oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata vrijedi utrošiti 30 milijardi KM.
Izvor: Al Jazeera