Migracija je prirodna pojava. Migriraju ptice, migriraju ribe, migriraju sisavci. A majstor migracije među svima njima jest najćosaviji majmun – čovjek. Homo sapiens migrirao je po cijelom planetu. Nekad iz znatiželje, nekad iz pohlepe, ali većinom zato jer je želio od nečeg pobjeći.
Od gladi, od rata, od bolesti ili tiranije. Poražene strane bile su prvi istraživači i migranti. Izgubili ste rat, skupili ste što možete i otišli ste negdje drugdje. Jedan od temelja Europe, drevni Rim, hvali se svojim trojanskim korijenima. Paris i Trojanci, kao imigranti, bježeći od rata i dominacije Grka, morali su pronaći nove zemlje, kako bi nastavili gdje su stali. Neovisni i samostalni od drugih.
Amerika dijeli iste korijene. Mnogi europski doseljenici u Novi svijet, osnivači kolonija i vjerski vođe, bježali su od Europe onoga doba. Progoni, diskriminacija, nasilje i ekonomsko izrabljivanje potaklo je mnoge da pobjegnu. Prodaju sve kako bi kupili kartu za bolje sutra. Negdje daleko, preko oceana. Da u miru razvijaju neko novo društvo. Neovisno i samostalno od drugih.
Naravno da je povijest migracija prepuna nasilja i krađe, ali potreba za pronalaskom novih teritorija, zemalja ili kontinenata kao da nam je biološki usađena. Ne samo zato jer ta mjesta imaju nešto novo, nego nemaju nešto staro.
Migracija je možda kriterij kojim pokazujemo nefunkcionalnost nekog društva. Kad se više ne može napredovati ili su zajednicu preuzele sile koje ne dopuštaju napredak, prirodno je da život potraži svoje mjesto pod suncem.
‘Pakiram se za Njemačku’
Ako nove ideje ostaju u sjeni starih ideja, možda nikad neće izrasti zdravo, a kad ih obasjava sunce rastu do neslućenih visina. Tako je Rim nadrastao Grčku, a Amerika Europu.
Zbog toga čujete ljude da kažu “Ma pakiram se za Njemačku, ne mogu više ovako“. Ne radi se samo o borbi za preživljavanje, već čovjek kao da fizički odbacuje svoju državu; domoljubna operacija nije uspjela. Pacijent mora potražiti zdravlje negdje drugdje.
Više od neimaštine, smeta ga nesloboda. Smeta ga glupost. Smeta ga svjesno zlo koje vidi oko sebe. A smeta ga i siromaštvo, uzrokovano starim idejama i naučenim obrascima ponašanja. Sanja neku novu zemlju, gdje može biti neovisan i samostalan od drugih.
I to je prirodno. Tako je uvijek bilo i tako će biti. No, ponestaje nam prostora. Svi kontinenti iznad razine mora su otkriveni. Znamo koja je najdublja rupa. Znamo koja je najviša planina. Gledamo se preko Google Eartha, putujemo jedni do drugih unutar jednog dana. No, priroda uvijek nađe načina.
Svi mediji ovih dana vrište: “Breaking pressica NASA-e!, „NASA najavila nevjerojatno otkriće!“, „Velike vijesti iz svemira!“. I logično, pokrenem stream videa, jer me zanima što se događa. NASA-ini stručnjaci objašnjavaju kako su otkrili sunčev sustav unutar kojeg postoje uvjeti za život kakav mi poznajemo. I to ne na samo jednom planetu, već njih sedam! Sedam planeta sustava Trappist zadovoljavaju sve kriterije po kojima možemo zaključiti da je na njima moguć život.
I vidim veselje na licima tih ljudi. Vidim veselje među gledateljima, među komentatorima i prijateljima na internetu. Nisu samo sretni jer ćemo možda susresti neki novi život. Nego zato jer ćemo moći jednog dana tamo otići. Maknuti se odavde.
Projekt Elona Muska
Elon Musk isto nije slučajno napravio Space X. Morala je biti neka podsvjesna biološka motivacija, neki zeitgeist osjećaj da su ljudi spremni za daljnji korak. Sad kad smo otkrili cijeli planet, napokon smo shvatili da nismo pobjegli od naših problema. Ljudima se ne da boriti protiv korumpiranih političara, ratnih huškača, pohlepnih nadnacionalnih kompanija i međunarodnih institucija koje polažu račune „zakonu jačeg“.
Žele se maknuti negdje drugdje. Gdje nas nema sedam milijardi. Negdje gdje ne trebaju nikome objašnjavati svoje ideje. Gdje ne moraju „drugoj strani“ opravdavati lojalnost ili svoja uvjerenja. Ljudi su dosad bježali iz zemlje, ali napokon je došlo vrijeme da ljudi žele pobjeći sa Zemlje.
Prvi korak bi mogao biti Mars. I baš kao što su to radili Paris ili američki kolonizatori, sada ćemo to raditi kao Zemljani. Prodati sve što imamo kako bismo mogli osigurati mjesto na svemirskom brodu koji će nas odvesti negdje daleko, preko zvijezda. Da u miru razvijamo neko novo društvo. Neovisno i samostalno od drugih. Ovaj puta, ako su planeti nenaseljeni, možemo barem izbjeći genocide, kulturocide i krađu koja je uvijek pratila naša putovanja.
I mislim da nikad nećemo stati. Jer sve novo, postat će jednom staro. I neće razumijeti nove ljude. Migracija će nam biti u genima da nas spasi od uništenja, kao anemija u vrijeme rata. I jedini koji nas mogu u tome zaustaviti smo mi sami.
I naši planetarni zidovi. Naše intergalaktičke žice. Naša svemirska ksenofobija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera