Kako odgovoriti djetetu s autizmom kada me pita: ‘Šta je to ramazan’?

BiH je po procjeni EU jedna od pet najsiromašnijih zemalja Evrope (EPA)

Širom svijeta su se slavili Uskrs i Vaskrs, vjernici kršćani su prakticirali svoja vjerovanja i običaje pa tako i kod nas u BiH. Na samom pragu je i veliki muslimanski mjesec Ramazan, mjesec posta i radosti.

Svi su vjerski praznici kod nas radost i dijeljenje, bez obzira koje smo vjeroispovijesti i rašireni su isprepleteni običaji praznovanja i vjerovanja. Post i šarena jaja kod kršćana kao i post te rituali iftara imaju svoja posebna značenja. Posjete familiji, prijateljima, komšijama ali i odlasci u vjerske objekte. Crkve, džamije, katedrale. Sve ima svoj značaj i ljepotu kod nas, sve nas čini tako različitima, a opet tako istima.

Imam sina skoro sedmogodišnjaka koji ima autizam i od nedavno je počeo pokazivati zanimanje za vjerske objekte, običaje i na neki poseban i jedinstven način postavljati pitanja. No njegova percepcija nije baš svakidašnja i tu se meni i suprugu kao roditeljima postavio vrlo specifičan izazov objašnjavanja šta je šta i čemu služi. Opće je poznato da djeca i osobe sa autizmom uglavnom razumijevaju i uče konkretne, opipljive stvari koje imaju neku svrhu. Zaista nadnaravnim naporom, primjerima i obašnjenjima, uče svijet oko sebe, konkretan, empirijski, a sve ono za šta je potrebna ljudska mašta, sve što je metafora ili osjećaj, unutrašnji svemir svakog čovjeka, za njih je nerazumljiva enigma pa nama koji živimo sa njima je izazov nad izazovima objasniti i približiti ono neopipljivo, na način koji će biti razumljiv i prihvatljiv.

Bojenje jaja vodenim bojicama

Za vrijeme Uskrsa moj sin je baš taj dan došavši kući uzeo jaja iz frižidera i vodene bojice i sjeo ih bojiti. Kad sam ga pitala šta radi rekao je da mora jaja dati zeki! Začuđeno sam ga pitala kojem zeki, a on je najnormalnije rekao „pa eastern bunny“ Sjedem pored njega i razmišljam kako da mu objasnim svrhu bojenja jaja ali ni jedna pametna i konkretna misao mi nije bila dovoljno dobra pa sam se počela igrati sa njim, odustavši od smislenog pojašnjenja. Dobio je tih dana sijaset šarenih jaja od naših prijatelja i komšija te odatle i zanimanje i njegov vlastiti doživljaj o uskršnjim jajima. Taj zeko je vjerovatno viđen u nekom crtanom pomislih.

Već prije nekog vremena počeo je govoriti kako su minareti na sarajevskim džamijama „rockets“ i stalno i iznova je pitao kada može ići da se vozi raketom u svemir. Prvo smo mu samo površno odgovarali da to nije raketa i da je to minaret te da tu imam uči ezan, poziv na molitvu vjernicima ali vremenom je on sa sve više zanimanja želio u džamiju, vjerovatno da sam vidi.

Razmišljala sam šta uraditi i odvesti ga u džamiju ali tu se javio novi izazov. Ne mogu baš otići u neku od džamija i reći imamu „znate moj sin bi htio na minaret jer misli da je to raketa“. Ne mogu ga odvesti ni samo unutra jer on nema dovoljno strpljenja biti na jednom mjestu dok vjernici obavljaju namaz. Ne možemo ometati ljude oko nas. Vjerovatno bi mislili da smo čudni.

Onda mi je sinula misao, odvešćemo ga u džamiju u ono vrijeme između namaza, ako budemo imali sreću naći imama zamoliti i objasniti u čemu je stvar i ako on dozvoli da odemo na minaret. „Pa ne znam baš, veli moj suprug, naš sin je previše radoznao, već smo mu objašnjavali ezan, ne bi on otišao, a da ne primjeti zvučnike, nema šanse. Zaista bi bilo čudno objašnjavati ljudima da to samo jedan radoznali dječak isprobava šta to ima na minaretu, kako ti zvučnici rade, zamisli šta bi on uradio. Možda bi stvarno učio ezan, ali možda bi otpjevao i božićne zvončiće samo zato jer on tu pjesmicu voli, voli biti u centru pažnje, a možda bi stvarno želio vidjeti kako da raketa krene u svemir.

Učimo djecu da budu dobra

Isti interes je pokazao i za Katedralu. Statua pape ispred je izazvala bezbroj pitanja. Šta je to pitao me. To je papa, odgovorim. Gleda me dijete i u svojoj maloj glavici vjerovatno misleći „ma šta mi veliš“ spusti pogled. Vidi rekoh, papa je učitelj ljudima. Znaš kao što tvoja teta tebe uči u školici da pišeš, tako papa uči ljude da budu dobri i da se vole. „Lijepi Papa“ „ispali“ kao iz topa dijete i od tad mi imamo svoj naziv statue. Lijepi Papa.

Vjerski praznici su nekako nada ljudima u ljubav, u dijeljenje, misao da svi možemo biti bolji ljudi. Preispitati same sebe, pomoći onima koji su u potrebi, biti skroman i ponizan pa nekako mislim možda tu leži rješenje. Učimo stalno svoju djecu da budu dobra, da prihvataju različitosti, da uče i grade, kako sebe tako i okolinu, nisam baš sigurna kakve primjere im dajemo u današnjem svijetu ali u jedno sam sasvim sigurna. Prihvatiću ovaj izazov kao i sve druge, najbolje što znam i umijem, pa ću ga uz sebe, svojim primjerom učiti o džamiji, postu, iftaru, dijeljenju radosti, poimanju ljudi oko nas o našim izazovima. Pomislih, pa to i jeste svrha vjerovanja, kako god je pred nama, tako je i pred onima koji žele biti vjernici, tako se odjećaju ili deklarišu.

Kao svakog Ramazana, uzmem sebi to vrijeme da se preispitam i naučim nešto novo, ovog puta zadatak mi je naučiti svoje dijete o ovom lijepom mjesecu, približiti mu na njemu prihvatljiv način ono što ga interesuje ali i nadati se da će ljudi oko nas razmjeti da ne poimamo svi isto, ne razumijevamo isto, da je jasno iz pitanja jednog malog dječaka da osjeća i vidi da se tu nešto dešava, pa samo prihvatanjem toga već smo na pola puta do novih spoznaja i imamo priliku biti bolji ljudi. Nadam se.

Izvor: Al Jazeera