Oglasi

Kako je učiteljica Almasa postala bošnjačka heroina

Vratila se u čaršiju da otkrije ko joj je i zašto ubio brata, pravdu nije dočekala.
Desa, AlmasaAlmana (desno) i njena najbolja prijateljica Desa (lijevo)Ustupljeno Al Jazeeri

Na ovom mjestu gdje se danas nalazi naša škola 1943. godine formirana je XIX birčanska brigada, koja će kasnije ući u sastav slavne Šeste istočnobosanske brigade, govorila je učiteljica Almasa generacijama čaršijskih đaka koje je učila čitati, pisati i računati, ali i raznim drugim znanjima i vještinama, koje će im kasnije pomoći da postanu ljudi. Mnogi su, nažalost, zaboravili ovaj nauk.

Istorijsku činjenicu o brigadi po kojoj je škola decenijama nosila ime ponavljala je kao neobično važnu, jer su petokrako znamenje na trouglaste kape stavili mnogi ugledni mještani čaršije u kojoj je Almasa rođena različitih vjera i nacionalnosti.

U školi se zaposlila sa najboljom prijateljicom, učiteljicom Desom, odmah po povratku iz Sarajeva, gdje su, kao napredne omladinke, kako se tada govorilo, zajedno završile Učiteljsku školu.

Tajna koju je odnijela u grob

Voljela je svoj posao i đaci su voljeli nju, kao i roditelji koji su bili sretni ako bi njihova djeca bila raspoređena baš u razred učiteljice Almase. Bile su to godine zanosa i poslijeratne obnove. A onda se lijepa učiteljica zaljubila. Onako odistinski. Bez kočnica i bilo kakvih kalkulacija.

U nastavnika iz iste škole, koji je imao "nepopravljivu manu". Nije bio musliman. U to vrijeme još su komiteti raspravljali da li i ko može za koga da se ženi ili udaje. Kada ju je zaprosio, kao što dolikuje staroj muslimanskoj tradiciji, Almasa se povjerila ocu zatraživši da aminuje njihovu vezu.

Znala je da će to ići teško, ali je ipak očekivala da će uspjeti da ubijedi oca kako su se vremena promijenila i da se eventualni brak sa čovjekom druge vjere ne može smatrati nikakvim, a kamoli velikim grijehom. Nije uspjela, a bila je vaspitana da se riječ oca mora poštovati, pogotovo u njenoj staroj begovskoj porodici.

Iako se čaršija uveče po sijelima napinjala da otkrije ko je Almasin tajni ljubavnik, to se nikad nije saznalo, niti je o tome učiteljica pričala. Ponešto je naslućivala jedino njena školska drugarica i najbolja prijateljica, učiteljica Desa. Tek, i ona je držala jezik za zubima.

Uglavnom, tajnu je zauvijek zaključala u srcu i poslije toga se posvetila školi i djeci, a u čaršiji se više nikad nije čulo da je imala kakvog drugog muškarca. Istina, čaršija je davala sebi za pravo da zaključuje kako se i inače u njenoj familiji i braća i sestre teško odlučuju za ženidbe i udaje.

Ko je bila fatalna Almasina ljubav, međutim, nikad nije otkriveno u čaršiji vječito sklonoj da zadire i u najdublje privatne ljudske drame, a ni sama Almasa nikad nije ni dala ni naslutiti ko je bio taj čovjek koji je ostavio neizbrisivi trag u njenom životu.

Ljubav prema bratu Zahidu

Dilemu da li je trebalo poslušati glas srca ili riječ strogog oca godinama je pokušavala razriješiti sama sa sobom u dugim i besanim noćima, dok su čaršiju, pogotovo s proljeća, iz planine pohodili orkanski vjetrovi, donoseći i odnoseći sjenke dragog lica iz mladosti.

Vremenom je postajala sve sigurnija da drugog muškarca više neće sresti. Ne zbog toga što drugih udvarača nije bilo, nego što više takve avanture nije ni željela. Poslije nesretnog iskustva sa prvom ljubavlju, zamrzila je muški rod.

Uprkos tome, Almasin život nije obilježila njena veza sa neznancem. Svu ljubav i pažnju posvetila je bratu Zahidu, koji je dugo momkovao i tražio ženu svog života. Kad ju je konačno pronašao, živjeli su zajedno u novoj kući u centru čaršije, njegujući zdrave bratsko-sestrinske odnose pune razumijevanja i pažnje.

Almasa se trudila da ničim ne povrijedi snahu nesvakidašnje anadolske ljepote, koja je, osim što je imala crnu dugu kosu i plave oči, bila i izuzetno obrazovana. Imponovalo joj je što je bila i lijepa i pametna. Ona i Zahid bili su savršen par.

Godine su brzo prohujale i učiteljica je dočekala zasluženu penziju, ali ne i dugo čekanog bratića nasljednika. Sudbina, tješila se učiteljica, kojoj i nije preostalo ništa drugo osim da voli brata Zahida i staru čaršiju u kojoj se rodila. Naravno, voljela je i ostale članove svoje porodice, ali Zahid je bio jedan, neponovljiv.

Čitala je mnogo, kao što svakom prosvjetaru i dolikuje, a omiljene su joj bile starogrčke drame. Antigonu je znala skoro napamet, a jednu od najčuvenijih replika "za ljubav, ne za mržnju, ja sam stvorena" doživljavala je svaki put kao lični životni moto.

Zubar kojim se ponosila čaršija

Almasinog brata Zahida nije teško opisati. Visok, lijep čovjek, plavih očiju i svijetlosmeđe uvijek uredno podšišane kose i svježe izbrijanog lica. Gospodin.

Kada je na zagrebačkom Sveučilištu završio Stomatološki fakultet, a potom stekao diplomu doktora, postao je ponos familije i mnogih drugih u čaršiji. Iako ni prije njega, a pogotovo poslije njega, čaršija nikad nije dobila zubara tog ranga, nije se ni za mrvu uzvisio, a kamoli bahatio.

Vrhunski stručnjak se predao poslu i bio spreman da i izvan radnog vremena svojom žutom "Zastavom 101" dođe u ordinaciju bilo zbog hitne intervencije ili operativnog zahvata, bilo zbog popravke ili vađenja zuba. Volio je sport, pratio sve sportske događaje u čaršiji i redovno čitao zagrebačke Sportske novosti. Kao ni njegova sestra Almasa, ni drugi članovi porodice, politikom se nije bavio...

Ali, vremena kada su neki ljudi u čaršiji ranih devedestih godina i samo čitanje sarajevskog Oslobođenja, naprimjer, jer nije po diktatu službenog Beograda, počeli doživljavati kao subverzivno, bila su sve bliža i bliža.

Prva žrtva rata u čaršiji

Sav svijet koji su Almasa i Zahid do tada znali najednom je nestao. A kad se društvene okolnosti naglo promijene, kao što je to tačno pisao Česlav Miloš, ljudi se počinju ponašati kao životinje. Granice dobra i zla u naletu narastajućih populističkih pokreta opasno su se izmiješale, a drugi i drugačiji su gledani najprije sa podozrenjem, a potom zavedeni nacionalističkim ludilom i mržnjom kao neprijatelji i, naposljetku, kao neljudi.

Ni Almasa, ni Zahid nisu učeni da mrze. Nadali su se da će se zloslutna oluja koje se pred njihovim očima valjala ulicama nekako biti ukroćena.

Prevarili su se. Nisu napustili svoju kuću, poput mnogih komšija muslimana koji su slutili najgore. Duh nacionalizma, međutim, poslije bezmalo pola vijeka, pušten je iz boce.

Bila je noć kada je nekoliko Almasi nepoznatih uniformisanih ljudi sa puškama u rukama zalupalo na vrata. Uprkos njenom protivljenju, odveli su joj brata sa kućnog praga. Već sutradan je saznala strašnu vijest, koja se munjevito pronijela čaršijom: Zahid je ubijen! Bez optužnice, bez suda, bez krivice...

Bio je prva žrtva rata koji se već uvlačio u čaršijske avlije. Almasa je istog dana sa grupom komšija uspjela da pobjegne do već uspostavljenje linije razdvajanja, udaljene dvadesetak kilometara. Imala je samo jednu misao: jednom će se vratiti i otkriti ko joj i zašto ubio brata.

Da je zakasnila samo jedan dan sa odlaskom, najvjerovatnije bi je stigla Zahidova tragična sudbina.

Povratak na mjesto zločina

Vijesti koje je u izbjeglištvu potom slušala o strahotama koje su stizale iz rodnog grada nisu je pokolebale. Izdržala je duge ratne godine kako je znala i umjela, nagledala se ljudske nesreće i pratnje epskih razmjera i, konačno, dočekala potpisivanje mira. Želja da se vrati kući i ostatak života posveti traganju za odgovorom ko joj i zašto ubio brata bila je jača od svih rizika koje je takva odluka nosila.

U čaršiji je dočekana s podozrenjem. Kuća je bila potpuno razvaljena i poharana, pa je sebi kao prvi zadatak postavila obnovu doma. Istovremeno, počela je obilaziti rijetke predratne prijatelje i svoju školsku drugaricu iz Sarajeva – učiteljicu Desu.

Kuću je uspjela, uz mnogo truda, obnoviti, a onda je krenula u privatnu istragu: od istražitelja ratnih zločina do raznih tijela, nadležnih i nenadležnih, policija, sudova i tužilaštava. Susretala je i mnoge svoje bivše đake, koji su ratovali u različitim vojskama, sa različitim obilježjima na kapama. Neki su joj pomogli više od svih zvaničnih organa.

Bratove posmrtne ostatke pronaći će tek u sekundarnoj masovnoj grobnici daleko od mjesta na kojem je likvidiran.

Na kolektivnoj dženazi je bilo mnogo svijeta iz Sarajeva i Tuzle, drugih bosanskih gradova, ali i iz evropskih i prekomorskih zemalja u kojima danas žive mnogi muslimani porijeklom iz istočne Bosne. Zadovoljstvo što je bratovoj duši konačno pomogla da nađe mir Almasu nije zaustavilo da ide dalje.

Potraga za Kreontom našeg doba

Bez ikakvog pretjerivanja, bila je poput glavne junakinje najpoznatije grčke tragedije. Antigona je svjesno prekršila Kreontovo naređenje o zabrani sahranjivanja brata, "jer je bio izdajnik", znajući da ljudski zakoni ne mogu biti iznad božijih. Almasa je znala ne samo da njen brat nije bio nikakav izdajnik, već da je bio potpuno nevin, ali nije znala ko je taj savremeni Kreont koji se drznuo da odlučuje o životu i smrti, zanemarujući i ljudske i Božije zakone.

Nastavila je svoju bitku za istinu i pravdu. Nije vodila dnevnik, ali je mnogo čitala. Često se pitala da li se može pisati o zločinu i kazni poslije Dostojevskog ili o rodnom gradu poslije Nekrologa jednoj čaršiji Zuke Džumhura.

U jednom trenutku kockice su se konačno posložile. Čak se i ime egzekutora poklopilo sa onim koje je prikupila državna istraga.

Preostalo je još da se podigne optužnica i da počne suđenje, na kojem bi saznala i odgovor na onaj drugi dio pitanja: zašto? Tako se Almasa barem nadala. Ime zločinca nikada nije izgovarala, jer je smatrala da to treba da uradi sud, kao jedino mjesto utvrđivanja svačije krivice.

Godine čekanja koje su uslijedile, međutim, uvjerile su je da zemaljska pravda ipak neće biti zadovoljena. O tome je, baš kao i za vrijeme rata, odlučivao onaj isti Kreont koji je umislio da može upravljati ljudskim sudbinama. Ali, on nije ni bog rata, ni bog mira, otkud mu to pravo? – vrištalo je pitanje iz Almasine duše, ali odgovora nije bilo.

Molitve Gospodaru svih svijetova

Uskoro će umrijeti njena drugarica iz mladosti Desa, a bolesti i samoća će polako obuzimati sve očajniju i sve usamljeniju Almasu. Spas je pokušala pronaći u poslije rata obnovljenoj Hajrija džamiji.

Isprva je išla petkom na džumu, a kasnije i na duge teravije. Potom sve učestalije, a njena molitva je bila uvijek jedna: da Gospodar svih svjetova, kad to već ne htjedoše ili ne mogaše ljudi koji su za to plaćeni, kazni onoga koji se usudio da odlučuje o životu i smrti. I da njena čaršija ponovo postane mjesto u kojem ljudi različitih vjera i nacija slobodno i bez straha žive svoje zemaljske živote. I da se svako zlo može nadvladati dobrotom.

Ponekad joj se činilo da broj molitvi Stvoritelju ipak nije dovoljan, a ponekad da su uzaludne.

Sve više je mislila na mnoge bošnjačke Antigone, koje su tragale za ostacima svojih najmilijih, braće, sestara, očeva, majki... Nije ona sama. Mnoge žrtve rata nisu ni pronađene. ni ukopane.

Onda je naglo počela slabiti. Njena je kuća sve više postajala utočište za pse i mačke. U njihovom društvu se osjećala bolje nego u društvu ljudi.

Jedne noći iz Almasine kuće čulo se dugo i uporno zavijanje pasa. Osim njih skoro da nije bilo nikog drugog da obavijesti čaršiju da je učiteljica Almasa preselila.

Odnijeta je i pokopana na istom mezarju kao i njeni preci i brat Zahid.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.